Mostarska raja

Quoted from "Maki"

U svemu je ocigledno da vas jako malo poznaje problematiku demencije i sve ono sta ona sa sobom donosi. - by Nadia


Odlicno...nastavi sa izlaganjem - imas identicno misljenje kao ja.

Namam iskustva, zahvaljujem Bogu, ali mogu predpostaviti sta ta opaka bolest cini. .

Nisam bas siguran*.




*je li se siguran na srpskom kaze bezbedan?

Quoted from "STOCK"

Da je pokretacica teme postavila pitanje ovako:" Da tesko obolite, da li bi zeljeli da vas najblizi njeguju ili bi se prepustili za to ucenim ljudima?"
vjerovatno bi i odgovori bili drugaciji....

I za mene je to pravo pitanje. Uopste mi ne dolazi u pitanje da li bih se brinula o svom cuki ako ostari i onemoca, recimo. Da i ne spominjem ljude najblize, rodbinu, prijatelje, komsije, poznate i nepoznate ...ne kazem da je moj izbor ni bolji, ni gori, ni pravi...pitanje je: sta sa mnom, ako meni slucajno nesto bude? Tog sam se sjetila jos lani, kad je Majkl Dzekson naglo umro, bas kao i Piter Selers, i toliko nas prije i poslije svega... uz ovu temu, jos malo vise razmisljam o tome, hvala :-)

Pozabavicu se malo tom "zadnjom zeljom", sad dok sam pri sebi, sto bi rekao Walt Whitman ;-), cisto jer volim, zelim da sacuvam, postedim svoju djecu, kao i svi mi

.... kako ono ide pjesma, "znaj i u dobru i u zlu ja bicu tu, da te tjesim, i nasmjesim"

Kako sve ovo romanticno zvucli ali je fakat da su bolesnici veoma samozivi i egoisticni ljudi. Kad si bolestan, mijenja se percepcija jer se cilei svijet svodi na tebe i tvoju bolest, sve druge stvari postaju sekundarne i tercijalne. A sem toga dementnom covjek treba ii-ha- ha vremena dok uopste spozna i prizna bolest. Pa kad se to i desi javljaju se agresije jer nije samo da te drugi gube kao osobu nego i ti gubis samog sebe, neprestano te neko ispravlja i govori ti gdej si pogrijesio a ti se toliko trudis da ne pravis greske. Eno si cijeli tefter ispisao kao podsjetnik da nesto ne lupetas. Pa onda shvatis da malo pomaze i onda krenes govoriti recenice- fraze sa kojima ne mozes pogrijesiti samo da bi sacuvao privid da je sve u redu... i onda se tvoja komunikacija svede na "ja sta ces, tako ti je to; dobro si, Boga mi; e falim te Boze...

A dati nekoga u dom ne znaci prestati se brinuti o njemu... ova prica koju Koscela prica o domu kao predvorju pakla je meni smijesna... ili je taj dom u vlasiti neke siromasne samricanske organizacije. U domovima danas je cijela ova problematika protabirena do detalja, ljudi su profesionalni i dobro obrazovani a njega je kvalitetna.
Zivjeti u takvim ustanovama je bolje nego unistavati zivote svoje djece. A ponavljam opet da ti za tu osobu mozes i dalje biti tu, ici da setas sa njom, da je njegujes, da ides u kupovinu, da ides frizeru, da igras nesto, slusas muziku ili samo gledas TV... a sve to neopterecen njezinim sljedecim excesom i bez straha da ce explodiradti plin kad ti sljedeci put situacija "izbije vazduh" pa budes morala otici u setnju na nekih 15 minuta.

Ne znam Nadia,...a i ostali.Evo,čitam tvoje postove(btw,izvrsno napisane),napisane na ovu temu.Zamišljam nekog od svojih,tako u domu...i ja se već rasplakala.Ali,doslovce.
Nedavno sam mamu zbog nečeg benignijeg nagovarala da se pakira i dođe ovamo,a kamoli nešto ovakvo.Mada,mora se priznati,trebaš dobru logistiku da sve to funkcionira... i to donekle.