Sie sind nicht angemeldet.

  • Anmelden

Lieber Besucher, herzlich willkommen bei: Mostarska raja - Arhiva 2006-2008. Falls dies Ihr erster Besuch auf dieser Seite ist, lesen Sie sich bitte die Hilfe durch. Dort wird Ihnen die Bedienung dieser Seite näher erläutert. Darüber hinaus sollten Sie sich registrieren, um alle Funktionen dieser Seite nutzen zu können. Benutzen Sie das Registrierungsformular, um sich zu registrieren oder informieren Sie sich ausführlich über den Registrierungsvorgang. Falls Sie sich bereits zu einem früheren Zeitpunkt registriert haben, können Sie sich hier anmelden.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

1

Tuesday, March 14th 2006, 8:25am

Likovna basta

Pripala mi je posebna cast da zapocnem jednu ovakvu temu.
Kao sto primjecujete u nazivu, ova tema ce se baviti slikarima i slikarstvom, a takodje i ostalim granama likovnih umjetnosti (vajarstvo, kiparstvo…), kako Mostara, tako i cijele Hercegovine.
Vasi komentari, sugestije, kao i tekstovi odgovarajuceg sadrzaja za ovu temu su uvijek dobro dosli.
Nadam se da ce ova tema biti posebno interesantna i informativna, i da cu tako uspjeti opravdati ukazano mi povjerenje.
HVALA!!!!
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

2

Tuesday, March 14th 2006, 8:26am

MOJ BRAT MUSTAFA; ILITI MOSTARAC DELUKS – 1. DIO

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Miso Maric, a objavljen je u februaru 2001. godine.


“Mostar, Rondo, sa Icom Voljevicom, Perom Zupcem i
Misom Maricem, 1968. To sto sumori vetar, to sto zubore
vode, to sto se osipa lisce, to su boje mog glasa
rastvorene u stvarima. Nase je umece u tome
sto uvek nekom drugom pomazemo da ume.”
(Miroslav Antic, Sabrana djela, Knjiga Peta, “Oslobodjenje”, ’89.)

Mustafa Ico Voljevica
6. XII ’31. – 26. I ’81.

Prije tri godine, u Londonu, pri slucajnom susretu, tu Knjigu Petu, “Izdajstvo lirike”, pokloni mi ljubazan momak iz Tuzle, Zrinko Bakovic. Veli: “Tu ste i vi, s prijateljima.” Prelistavam i naidjem na gornji zapis. Pa mu objasnjavam kako je Rondo mucki ubijen, kako su Ico i Mika otisli medju zvijezde, Pera mi se javlja iz daleka, a ja sam tuzno umoran i druzim se sa sjecanjima. I odjednom mi se odvrti ta ’68. Antic je u vozu, kroz nocnu Bosnu, drugovao s Rubin unucicima. Bijase veseo. Pera neispavan, Ico sinocnji, a po bijelim stolovima Rondoa andjeoski besumno osipalo se lisce s platana. Rumena i blaga mostarska jesen. Mika je zakacio sako, rajsneglom od osmrtnica, za platan. Docekusa, pa krenusmo na tekuca pitanja, za odrasle.

Odmah na pocetku, Mika se zalio kako nije ucestvovao u izboru rodnog grada, pa je rodjen uz Dunav, a ne kraj Neretve. A da bi, bar umrijeti, volio u Mostaru, koji je, veli, cudo. Vise pesma nego grad. I da je njemu, Anticu, najlepsi u prolece. Zubac se zalaze za jesen, s modrim kisama. Meni je Mostar uvijek lijep. Ico dokrajci lozu i temu: “Meni je najljepsi kad sam u Sarajevu.”… Zasto je Antic bas tad zapisao to o umijecu, nikad nisam dokucio. Ali se sjecam, negdje oko pola pica, prilazi Risto Janjic, vozac u “Slobodi”. Neki mu pravoslavni crkvenjak prodaje sat. Pa ce Icu, jer nema Emira Balica, upitati vrijedi li. Pogleda, kaze: “Kupi, odlican.” Pogledam i ja, pa kazem kako kasni dva dobra, ne valja. “Odlican je to sat”, ustrajava Ico, “sve ce on to do veceras nadoknaditi.” Taj osjecaj za situacionu dosjetku, sem u vrhunskoj literaturi, ja nisam sreo. Sto je tema za mnogo veseliju pricu od prisjecanja na prijatelja, drugara, kolegu s kojim sam deset godina dijelio redakcijske a duplo vise mnogo zanimljivije stolove; na slikara, kozera, kuma… Na brata, Mustafu Icu Voljevicu za kojim 26. januara ove Prve punim 20 godina Nezaborava… 17. maja ’86. kao glasnogovornik generacije sjajnih umjetnika i takvih ljudi, Antic u pero biografu, Drasku Redzepu, vapi: “Ogromno mi nedostaje Ico Voljevica.” Otisao je za njim 26. juna. A ja, evo, prizeljkujem, da tamo, preko modre rijeke, zbilja ima nesto. I da je i Rondo prognan tamo s bijelim stolovima za kojim njih dvojica sad ispijaju male loze i druze se veselo, kao s pocetka ovog sjecanja. Ako je tek pusta zelja, bar bi bila velika pravda.



S pocetka sedamdesetih, u Umjetnickom paviljonu, uz Titovu, u Sarajevu, pomogoh mu da postavimo slike za njegovu samostalnu. Tu je on, Dijak, flasa hepokova vinjaka i ja. On ce da malo odmori, pa pita Vladu dokle misli ostati. Uvijek blijed i nasmijesen Dijak pokazuje dno flase. Kaze: “Dovde.” Ico ode, ja kacim legende ispod slika. Vrse, coskovi Mostara, ciklus crnih Neretvi od I do VI. U to ce Mak Dizdar. Dugo, cutke razgleda slike. “Otvaram ovu izlozbu”, veli, “a jos ne znam sta reci. Nikad ih nisam vidio na jednom mjestu. Poneku, tek, u ateljeu. Ozbiljan je slikar Voljevica, svoj. Ali sto su mu ove Neretve crne?” Sestra Icina, Zehra, kazem, odlucila se za Neretvu. Nikad je nije prebolio. “Uh, bogati”, uzdahne Mak, “ja to nisam znao.” Par sati kasnije pred tim slikama i reprezentacijom kulturnog i svekolikog Sarajeva, Mak je izgovorio slovo stameno kao zapis s radimljskog stecka. Po prvi put cuh da ima jedna modra rijeka i kako svima nama valja preko rijeke. A zavrsili smo preko puta, kod “Amerikanaca”. Izlozba je pobrala sjajne kritike, platna otkupljena.

“Sve do kosulje”, rekao bi Maestro. On i Ico su se uvazavali i voljeli, sto im nije smetalo da se sale jedan na racun drugog. I crnomanjasto, ali bez hile. Kad podjemo iz redakcije, s Rondoa, kod Emira, kako je zvao kino “Zvijezda”, redovno bi smo iscitavali taze osmrtnice na platanu kod Kluba javnih i prosvjetnih. Pred tim osmrtnicama, pita me: “Sta ce pisati, Misel, kad ti skiknes?” Iscitirah mu davno zapisano: “Umro je Miso Maric, u potpisu: Ozalosceni Miso Maric.” A ja ga pitam sta ce pisati na Maestrovoj. Odgovara na prvu: “Umro je Meha Sefic. Dzenaza ce se klanjati u hotel ‘Neretvi’.” I svratimo u “Neretvu”. Tamo, mada je jutro, Maestro igra simultanku za 6 stolova. Na svakom konjak. Ispricam mu. On, po adetu, odmjauce. Bila je to faza kad je crtao macke i odazivao se sa “Mjau”. Velim da se javi u veljaci. “Jos ce od tebe, Misel, i biti nesto”, bodri me Ico preko Musale. “Ovo ti je prolazna za prvi razred Liske”…

Na putu do Emira i matinea u 10, kad zazegaju Puljicevi Ilinstaci, svratili bi kod Muje, na bozu. Dok toci, Ico pita je li ledena. Mujo odbrusi: “Jest!” “Ipak pusti da malo otece”, insistira Ico. Mujo prolije naliveno, gurne pare nazad i izbaci nas na 40 stepeni Celzijusa… Kad jednom, u Pozorisnu, banu Djapo, znojan, pa se zali kako je vani 40 u hladu, Ico ga pita: “A ko te tjera u hlad?”

“S Icom od Rondoa do pod Kujundziluk” s poglavljima “Redakcija”, “Dom kulture”, “Galerija”, “Klub”, “Bristol”, “Neretva”, “Cule”, “Majka Bojana”, “Oslobodjenje”, “Pozorisna”, “Evropa”, “Pecina”, “Ateljei Juse, Mladena i Bobe” do pod “Cardak” – rahmetli Evlija bi ispisao putopis debeo i zanimljiv kao onaj od Stambola do Stare cuprije. U toj cudesnoj MO-karavani putovahu jos cudesniji ljudi od kojih svaki, na svoj nacin, bijase knjiga. Marljivi Asim Hadzajlic koji otkljucava ICM u pet ujutro i sjeda za masinu, Himzo i Zaim na sceni velike sale, Karletova, Mirkova, Gvozdenoviceva, Maestrova, Pezina, Jusina, Mladenova, Lediceva, Puljiceva, Mickoviceva, Bokiceva, Cucina, dadina i ko zna cija sve samostalka u foajeu i susjednoj Galeriji, sijed i cutljiv Skender, Predsjednik SIV-a u kratkim pantalonama, olimpijac, Krun Radiljevic i fotograf Franja, ranoranioci i nocobdije na jutarnjoj kafi pod platanima najljepse vizitne sobe svih Mostaraca, Rondoa, gdje su se docekivali i gostili prijatelji sa sve cetiri strane svijeta; “Bristol” s nasmijanim Matom i raspjevanim Pandurom, s Ismom Kresom, Kazom, Sulom; “Neretva” s Maestrom i sobom 101 u kojoj je Crnjanski dopisivao komentare uz Itaku, Andrica budila svijetlost a Copis sljustio gajbu Vlahova za 3 dana; kafana kod Tome Cule po Ici Vedran s Dragom Trojkom, rudarom, slikarom i Orkestrom; svira na svemu sto dotakne od ceslja do vrata, s Vukom Vrdoljakom, Mahom Kokanovicem, obojica Simfonijski, sa slikarom i sarmerom, Jusom Niksicem, s Vladanagom Puljicem, pobratimom ljutunaca, glavasa i vinskih musica, s Dr Imamovicem, s arhitektom Sulom, po Ici, od milja, Merinac, s upola slijepim Romeom, s Cucom kojem je tijesna planeta, s Mrkicem, s Budalicem i Kordicem, s gostujucim Adijem Mulabegovicem, Enkom Mehmedbasicem, Dijakom; s redovnim Zukom koji hodoljubi svijetom, a bivakuje u Mostaru i, nigdje kraja domacim, a muhadzere da i ne racunam… Pa bascenski rostilji kod majke Bojane, pa “Oslobodjenje” s Emininim unukom, gospodstvenim urednikom, Mugdom Karabegom, s britkim, raskosnim Bericem, s tihim, ljubaznim Kokotovicem, s raspjevanim i uvijek pomalo sjetnim Alekom, s tek zasjalim, zanesenim Bojanicem, uvijek zaposlenim Ifetom, i, tako sve do Cardaka i jos vise, do neba, putovah, sretan u toj karavani s Icom Voljevicom. Bez kojeg bi to nase putovanje bilo dozlaboga zamorno i pusto…

Sanjali smo danju, a zivjeli nocu. Kad se proglasi fajront i pogase sva svijetla od Bulica do Lire, non stop je radio podrum tamo gdje prestaje Liska, a pocinje Bulevar. Atelje u kuci Ice Voljevice…

(Nastavlja se)
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 5:41am)


3

Tuesday, March 14th 2006, 10:37am

MOJ BRAT MUSTAFA; ILITI MOSTARAC DELUKS – 2. DIO

.... nastavak

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Miso Maric, a objavljen je u februaru 2001. godine.


ZIVA KUCA

Nikad ga nisam pitao je li rodjen u toj Avdagininoj i Zejninoj kuci ili, kao lijepa beba, u porodilistu, gdje su ga zamjenili. Enko Mehmedbasic, koji se razumije u mnogosta a posebno humor, tvrdio je da ova Icina dosjetka moze u Svjetsku antologiju. Antic je od nje sacinio pjesmu, a ja sam uvijek govorio da je s vana kao iznutra, Ico bi bio Rudolf Valentino. Postena, meka dusa mostarska koju je nerado otvarao. Ni drugarima, a rijetko Fiki, rodjenim (sem onih pod Bijelim Brijegom) osjecanja prijateljstva i ljubavi nije oglasavao. On je to, jednostavno, cutke, cinio. Dolazak djece, Lejle i Adija, proslavili smo svecanije nego da su mu Vrse usle u Luvr. Nisam ga vidio da gura kolica, vodi u nedeljnu setnju, tetosi... Ali sam ga vidio neispavanog, zabrinutog, svaki put kad bi ih uhvatila bezazlena, krzamak, djecija boljkica. A pricala mi Fika kako se posvadjao s Adijem. Dosao kasno, legao uz Adija. Ovaj ga u snu klepi nogom u bradu. Bunovan, pocne da galami. Fika se probudi i ospe po njemu. Pravda se, veli: On je prvi zagrizno. Adi je imao nepune tli...

Dolje, u ateljeu, gledao sam ga kako slika. Brzim, grcevitim potezom nabacivao je boju na platno, udarao sparhtlom, a milovao kistom. Ustajao, odmicao se, mjerkao naslikano, onda ponovo vracao, napadao. I citavo vrijeme bolno grizao jezik u uglu usta. Ici se uvijek strasno zurilo. Sve sto je radio, radio je strasno i brzo. I zivot je zivio tako svaki dan i svaki sat u tome danu, kao da sutra i ne postoji. Pa smo i mi, iz karavane, gledali da drzimo korak...

Gledao sam ga kako prelama ''Slobodu'', pregleda slog po stamparijama Mostara, Sarajeva, Splita, ilustruje knjige, casopise, skicira scenografiju za Pozoriste, glumi u Abrasevicu, a u Londonu, nedavno, kupim staru Zilavku na kojoj je prezivio njegov Most. Slusao sam kako pred Dzemom, predsjednikom Savezne vlade, za stolom u basti Doma JNA, pred dvadesetak najuglednijih tadasnjih Mostaraca, prica: ''Pocnem raditi, zapijem se navece s Benkom i Borisom, a mati me, Zejna, budi. Govori: Mustafa, sine, hajde na radju, podne je. Eno i Dzema ode. Koji tada bijase predsjednik Sreza. Dzema vrti palceve, smije se, kaze: Furdo. Onda Mate, maneken medju konobarima, pita: "Druze predsjednice, sta cete popiti?" Ico odgovara: "Viski", sto mu je i rahmetli babo pio. Dzema opet vrti palceve, smije se, a znao je i volio to, pa kaze: "Bolan Ico, sto si se mene nadovezo".

Bio sam prisutan kad mu Zdravko Ostojic, sekretar OK SK svecano saopstava da je na prijedlog Branka, Hamdije, Raifa...primljen u SK. Pa pruza ruku da mu cestita. A on mu pokazuje srednji prst i veli: "A lova?" - " Koja lova?"- zabezeknut je Zdravko. "Za prelaz". -"Kakav prelaz?" -" Iz Socijalistickog Saveza u Partiju", objasni Ico. Bijase fudbalski prelazni rok.... Friskog clana, i mene s njim, Sekretar svecano izbaci, iz kancelarije...

Gledao sam ga i 4.aprila 77.u Bugojnu. Ico je, po obicaju, sinocnji, a Branko ga predstavlja Titu kojeg ce portretisati s desetak najeminetnijih bh umjetnika od Maria Mikulica i Maestra do Berbera.Druze Tito, ovo je onaj sto je trazio za prelaz''. Stari se slatko smije, pruza ruku, veli: No, znam, bogati, Voljevica, Bosanac De Luks. Jer je mnogo prije toga, na pitanje sarajevskih novinara da objasni sta je Hercegovac,Ico definisao: Hercegovac je: Bosanac De Luks. A ako bi mene neko sada upitao sta je to Mostarac, odgovorio bih: Hercegovac De Luks. Iliti: Mustafa Ico Voljevica...



MRTVA KUCA

U ljeto '80.-te, na poziv Likovnih umjetnika Finske, gostuje mjesec dana i izlaze. Vratio se s fasciklom pohvalnih kritika, neobicnim utiscima i fizicki prepolovljen. O bolesti nije govorio. Polovinom jula, s Fikom i djecom odlazi na more. Pocetkom avgusta s Cucom, i slikama, po ko zna koji put, krece za Italiju. Vracaju se bez slika, sa Zlatnim amforama s tradicionalne medjunarodne likovne smotre u Gabice Mare. Ico je iskopnio, oci upale, pozutio. Operisan je 2.septembra na Rebru, u Zagrebu. Stize mi razglednicu iz bolnice: "Dragi Misel, operisana mi je zuc. Vracam se uskoro. Pripremi karte, otrijezni Merinca pa cemo baciti partiju remija. Al nema vise zucnih diskusija. Tebe i Azru prijateljski pozdravljamo. Pozdravi svu raju. Ico i Sefika".

Prije njega, u Mostar je stigao glas da je tamo, u Zagrebu, otvoren i zatvoren. Vratio se krajem septembra. Pripremio sam karte, Sule se otrijeznio pa, u stakleniku kuce na Bulevaru, remijamo. Tu partiju nikad nismo zavrsili. Stalno neko na vrata, zvone telefoni iz cijele Jugoslavije, obilaze ga Sarajlije, Novosadjani, Capljinci, Trebinjci, Bugojanci... Ne zali se, duh ga jos drzi, kucom se razlijeze smijeh, a Fika, u kuhinji, priprema kafe, toci pica, sokove i place...

24.januara, idem u redovnu posjetu. Jutro je, on lezi na kaucu, upaljen tv. Cestitam mu Orden za rad, urucen dan ranije. "Jedan za jastuceta", kaze tiho, tesko. Zatece me. Kakvog jastuceta, pitam. "Znas kad umru borci, pa im nose na crvenom jastucetu", veli. Daj, bogati Mujo, mani se budalastina, kakvo jastuce i kakvo umiranje. Proci ce. Po prvi put skida oci s tv-a, gleda me pa kaze: "Mene je, Misel, rakonja pojeo. Pripazi mi malu raju". Zaustih, a on se okrenu tv-u pa doda: "Kad vidis Budalica, reci mu da su im djeciji programi najbolji. Steta sto ih prije nisam gledao"...

Umro je dva dana kasnije, 26 januara 1981. Drzeci Fiku za ruku... 28., na komemoraciji u sali sindikata oprostajno slovo poceh kako se kamicak sa Starog Mosta, zauvijek odronio u Neretvu. Kako je s njim otisao i najljepsi dio nas i kako je i Mostara manje... I kako Ico nije umro od smrti, kao sto se obicno umire. Kako je umro od zivota... Na Sarica haremu, pod bijesnom burom, ispratio ga je Mostar i gradovi koje je sa beskrajnih daljina premjestio u mostarske ulice i sokake... Malu raju nije trebalo paziti, ili sam se ogrijesio. Sad su velika raja. Lejla, s Fikom, prognanici u Holandiji. Adi, u podrumskom sobicku, u Mostaru. Kuca Voljevica na Bulevaru opljackana i spaljena 16. Maja 93 . zjapi mrtva, prazna...Kao jedini melem stigose mi Fikine rijeci da Paja Omeragic, s desetak tesko prikupljenih slika priprema retrospektivu za 26.januar, da je Fiko Novalija, kao i prije 20 godina, najavio spomen tv-emisiju, i rijeci Urednika ovog zivog Mosta koji, kad ga zamolih za prostor, rece: Imam na stolu 15 kilograma rukopisa, Miso, ali tekst o Ici mora ici. I evo me, na kraju djelicka sjecanja. Siguran da ni to malo nisam uspio donijeti kako zelih. I jos sigurniji da, ma kako i ma koliko rekao, Mustafa Ico Voljevica, zasluzuje vise i ljepse.
Zato sto mi je bio brat.
I zato sto je bio Mostarac De Luks.



(ovo je malo da pomognem MosHeru - nama ljutish :D, pozdrav.... Kise [[1i]])
.... Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi ....

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 5:54am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

4

Tuesday, March 14th 2006, 10:40am

Hvala Kise [[1s]]

Spasila si me daljnjeg prestampavanja ovog teksta [[1i]]

Posebno mi je drago da si ponovo tu [[1j]] [[1i]] [[3f]]
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

5

Thursday, March 16th 2006, 7:34am

MAESTRO MEHA SEFIC

*NAPOMENA: Dva teksta koji slijede su posveceni Mehi Seficu.
Prvi (Toplina bjeline) je napisao Gradimir Gojer u Sarajevu 2000. godine, a objavljen je u januaru 2001. godine.
Drugi tekst (Gospodar svjetlosti) je napisao dr. Ale M. Poljarevic u Mostaru 1999. godine, a objavljen je u martu 2001. godine.



TOPLINA BJELINE
(za neugasle sfere Seficevih zorista…)

Meha Sefic obiljezio je jedno stoljece slikarstva u Mostaru.
Meha Sefic nije bio samo slikar.
On je bio najbolji sansonjer medju slikarima i najbolji slikar medju sansonjerima…
Jer, pored neprikosnovenog Ive Robica, samo je Meha smio i mogao drzati mikrofon u negdanjem, kultnom zagrebackom “Ricu”.
Meha me Sefic naucio voljeti bijelu boju.
Satima sam Maestra, kako i sam Sefic nije branio da ga zovu i znani i neznani, slusao kako prica zivopisno, “u koloru”, o cudu Bijele boje.
U svojoj mladosti ja nisam shvatao to cudo.
Nedavno sam jednoj plemenitoj Dami povjerio da je bijela boja smisao mog zivota.
U toj odluci ima puno Mehe Sefica.
Nitko tako kao Meha plemeniti nije znao bijelo snivati.
Njegovi gradovi, a poglavito Mostar, imali su bijelu boju, njegovi snovi postvarivali su se u bijelom, njegova odjeca bila je bijela…
Nekad sam razmisljao da i kavu pije iskljucivo: bijelu…
Odijela je nosio bijela…
I sesir nije bio druge boje…



Meha je Sefic, nas Maestro izmislio bijelu fascinaciju kao smisao cijele jedne generacije, kao mogucnost snivanja, kao djelo neprolaza u bijelom.

Zasto se danas Seficevog slikarstva sjecam, i u trenucima kad mi pred oci ne izlaze njegovi snoviti prizori??
Zasto i danas mislim da je Maestro obiljezio slikarstvo Mostara, i to cijelo, jedno stoljece tog slikarstva?
Zato sto je Sefic znao u registru bijelih nijansi “pogoditi” upravo onu nijansu koja, bez suvisne rijeci, bez pojasnjenja i naivne deskripcije zna, umije i moze taknuti gledatelja bijelih prizora u najtankocutniji dio njegovog srca.
Maestro je “gadjao” u struniste ganglija, takvim leptirastim a zapravo magijskim, letom nad zivotom, da nikada nitko od nas, njegovih suvremenika nije do kraja shvatio Tajnu Bjeline…
Meha Sefic vjerovao je u usud Bjeline.
U njegovu toplinu.
Energent njegove magije bio je “obiljezen” bijelim…
Kada sam nedavno pohodio mezaristan, u kojem pociva casni Meha, siguran sam da je nebo, ponad mene bilo bijelo…
Jara u Mostaru, ima, samo u Mostaru, bijelu auru.
To je Gradu na Neretvi i svim Mostarcima podarila neugasla Seficeva paleta…
Meha je Sefic obiljezio stoljece.
Bude li srece, nova stoljeca u Mostaru, imace nesto od seficevske Bjeline…
Neka je rahmet dusi tvorcu neponovljivih Bjelina moje mladosti…



GOSPODAR SVJETLOSTI

Svaki dodir i susret sa stvaralastvom maestra Sefica predstavlja uvijek osebujan dogadjaj i dozivljaj jer njegovo slikarstvo osobno i prepoznatljivo, apartno i neobicno, liricno i melankolicno, plijeni snaznim magnetizmom. Jednako je reagirao gledatelj u Zagrebu, Americi, Mostaru, Ljubljani stojeci pred Seficevim svjetlosnim carolijama. Oko i ruka, culo mirisa i erosa, socni sokovi (i posne i bose i plodne) hercegovacke zemlje i ognja sunceve sudbe pokretale su Seficevu slikarsku dusu koja je bila boraviste odjeka i plamtecih zarista.


Mesa Selimovic i supruga Darka u Seficevom ateljeu

Od zivotnih se nevolja (kojih nije manjkalo) Sefic jedino branio umjetnoscu – pjesmom, bojom i svjetloscu, pjesmom da razgali ranjenu dusu, a bojom i svjetloscu i oko i dusu. Kada je Sefic sezdesetih godina shvatio da “treba slikati zrak”, otada je njegovo slikarstvo postalo mehaseficevsko, samo njemu svojstveno.

Predmetima i bicima koje je iskreno ljubio pridavao je novu stvarnost, neslucenu nazocnost. Na svojim je slikama zaustavio vrijeme udahnuvsi im prepoznatljiv znak. Na krajolicima Stoca i Vitine, Bregave i Bune, Pocitelja i Mostara, Neretve i Radobolje osjeca se svijetlo disanje daha i boja bjeline iz koje izranjaju prostori vjecno raspjevane Hercegovine. Ako se upitate kako se odlucio slikati zrak, pa slika Radobolju, Bregavu, Bunu, Neretvu, Vitinu, imajte na umu da su to rijeke cija je boja slicna zraku – prozirno, tirkizno svjeze iliti hercegovinagrun, odnosno bregavavert. Istovremeno upecatljiv i lapidaran, snazan i naoko anemican, Sefic je polazio od svjetlosti, odnosno, zraka, unoseci svjetlost u svjetlost “bijelo u bijelo, sjaj u zar, zar u sjaj” oplemenjujuci ih – zuckastim i oker prelijevima i dovodeci je u jos vecu svjetlost, nadu i optimizam. Na taj je nacin vreli hercegovacki zrak “rasfriskavao” svjezim proplamsajima sivkasto plavicastih, maglenskih tonova koji zaista djeluju hladno. Nijedan se seficevski dozivljaj nije zaustavio na samoj kontemplaciji ili na pasivnom uzimanju i “nezainteresiranom” uzitku u estetskim oblicima. Na bijelom ekranu slike, slobodno rasporedjeni, izranjali su znakovi i fragmenti stvarnosti naslikani kao poetske natuknice njegove intimne mitologije (Pocitelj, Stari most…). Ta pojmovno neopterecena oblicja nisu cisti oblici, oni imaju humanisticko – moralni karakter zahtjeva i djeluju kao slike smislenog zivota koji je stigao do svog kraja i cilja, djeluju kao simbol savladane, ovladane i pobijedjene postojanosti.

Na Seficevim slikama je sve vidljivo i vidovito, jasno i prozirno, sve se doimlje kao oblik, kao pregib i okret, kao iskrenje zvijezde koja se upalila i ostala treperiti.

Ta svjetlosna carolija privida i sustine u kojoj nestaju konture znanih predjela hercegovackog krajobraza u nasoj svijesti traju kao dragi fragmenti rastkane stvarnosti.

Potroseni materijal nije raskosan, vec skroman kao i maestro Sefic, jer on je uvijek tezio minimumom sredstava dati maksimum izrazajnih efekata. Raskosni talenat svog crtackog umijeca uvijek je stavljao u sluzbu reduciranog i spontanog izraza.

"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Dieser Beitrag wurde bereits 2 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 6:14am)


6

Thursday, March 16th 2006, 9:09am

Meha Sefic
(sve procitano.... :)))





....
.... Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi ....

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 6:28am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

7

Thursday, March 16th 2006, 9:10am

Hvala Kise [[1i]]
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

8

Saturday, March 18th 2006, 9:20am

KOMUNIKACIJA SA SLIKOM

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Rade Prelevic, a objavljen je u aprilu 2000. godine.


I pored cinjenice da faktografski u slikarstvu Mladena Solde, osim u onom dijelu koji ovog puta necu uzimati u obzir, svijet njegovog zavicaja nije prisutan, ipak se moze reci da je bitna karakteristika njegova stvaralastva strasna privrzenost zavicajnom svijetu. On je, medjutim, toliko sveden da nam pokazuje onu dimenziju koja ga cini univerzalnim. Soldo zapravo traga za duhom zavicaja, koji se u njegovoj tragicnoj viziji otkriva kao opsteljudska sudbina. Onaj naj-ambiciozniji dio svoga slikarstva u posljednjem desetljecu Soldo i ostvaruje uglavnom u sklopu dva vrlo bliska ciklusa koje naziva “Djedovina” i “Zapisi u kamenu”, islikavajuci svojom paletom, istina subjektivnu, ali zbog toga ne malo interesantnu “povijest” Hercegovine.

Ako bismo zeljeli odrediti onaj tok slikarstva kome je Soldo najblizi, rekli bismo da je to jedna varijanta apstraktnog ekspresionizma, dakle, onog toka u umjetnosti koji je nastao svojevrsnom sintezom dva najznacajnija smjera u slikarstvu XX stoljeca, koji je u razlicitim oblicima dominantne orijentacije nase likovne umjetnosti u zadnjih trideset godina. Razvijajuci se u sklopu tog i takvog opredjeljenja, Soldo se sada nalazi u onoj fazi koja je i ranije nagovjestavana, ali nije nikada do kraja izvedena, u kojoj se neka cisto likovna problematika nalazi u prvom planu, kao sto je pitanje kolorita i fakture ili odredjenja one granice do koje se predmetni svijet moze svoditi, a da se potpuno ne apstrahira od njega. Ocigledno je i pored cestih pokusaja da se oslobodi predmetnog svijeta, da Soldo ne moze bez prikazivackog plana.

On se uvijek iznova vracao predmetnosti kao nositelju misaono-emotivnog kompleksa sile. To stalno vracanje predmetnom svijetu stvar je svjesnog kompromisa koji je posljedica spoznaje da se komunikacija sa slikom, do koje mu je stalo, tesko uspostavlja ako se predstavi dozivljaj nezavisno od njegova nositelja. Mozda zbog toga sto je preokupiran tim problemima, sadasnje Soldine slike se cine tesko uhvatljivim kada je u pitanju njihovo znacenje, iako su faktura kao i neka kompozicijska rjesenja sami za sebe vrijedni pozornosti. Vjerovatno otuda dojam da je on u ovim slikama mnogo mirniji, sto moze biti znak iskustva pa i mudrosti koja s iskustvom dolazi, ali i svjesnog napora da sliku oslobodi nekih literarnih sadrzaja, koji su se u obliku izvjesnih dramatskih pateticnosti mogli zapaziti, istina i kao vrijedna kvaliteta, u slikama nastalim sedamdesetih godina. Insistiranje na cisto likovnim problemima neminovno je moralo dovesti do, da tako kazem, snizavanja temperature u njegovu slikarstvu zbog cega, za razliku od ranijeg razdoblja, njegove slike sada izgledaju dosta hladno.

Lebdeci, sumanuti svijet neobicnih Ikara, koji pamtimo iz ranijih slika stropostao se i lupio o zemlju i tu je u ovom trenutku uhvacen u svojoj potpunoj pomirenosti, opustenosti i malaksalosti. U tom smislu su karakteristicne slike koje su svedene samo na jednu skoro potpuno reduciranu figuru: ukocena, izduzena ljudska tjelesina koja malaksala pada na tle, a koja neodoljivo podsjeca na Pijetu kojoj se ni slucajno ne moze desiti da uskrsne, ili skoro fosilni oblik konja ili psa koji na nogama izdise, pokazuju na najocigledniji nacin znacenje Soldinih slika, nije ono na cemu prije svega insistira, da iz toga proizilazi sva ona neuobicajena staticnost i hladnoca sto i u drugim slikama zapazamo, da je fraktura slike zapravo onaj problem koji umjetnika zaokuplja i do cega mu je prije svega stalo. Ta i takva orijentacija trazi i posve drugacije kompoziciono rjesenje slike.

U ranijem periodu u najsretnijim trenucima Soldo je svoje osnovne sadrzaje smjestao u gornjem dijelu slike ili je citav svijet na slici pokazivao tendenciju da se po platnu raspline. Kao poslije nekakve strasne eksplozije lebdjela su na tim slikama, oslobodjena gravitacije ljudska, zivotinjska i pticja tijela, koja su u tom sumanutom letu posjedovala neobicna simbolicna znacenja. Sada postavljajuci sebi neke druge zadatke, koje jos ne mozemo tako jasno procitati, imamo i drugaciju situaciju. Uglavnom je Soldina slika ostro podijeljena na dva dijela tako da je gornji dio skoro prazan, islikan jednolicnim i monotonim nijansama, sto moze u jednoj potpuno slobodnoj i neobaveznoj asocijaciji izgledati kao prazno, ravnodusno nebo koje nas ne prima. No citav taj prostor nema uobicajenu dubinu koja bi takvu asocijaciju opravdala, pa nam on izgleda prije kao pozadina u kojoj ta ravna, monotona ploha, ne krijuci u sebi nikakvo simbolicno znacenje, na likovnom planu predstavlja povrsinu cija se jednolicnost ostro suprostavlja drugom, uznemirenom dijelu, gdje se nalazi onaj osnovni sadrzaj slike, koji se na taj nacin potencira.

On je konstruiran od figura koje neki put s naporom, sa manje ili vise uspjeha, identificiramo kao ljudske, zivotinjske ili pticje, koje u teznji da se svedu na elementarne povrsine dobijaju skoro fosilni oblik. Nije tesko zakljuciti da taj figurativni svijet na Soldinim slikama nije tu da bi nam nesto porucio, jer on ne tumara po prostoru za svojim smislom ili identitetom, nego se koristi kao osnova na kojoj se obojenim povrsinama postizu cisto likovne vrijednosti. Otuda i prividno paradoksalna situacija da u sklopu jednog po mnogo cemu staticnog svijeta Soldo postize dinamiku fakture i intenzivnost kolorita. Citavi slojevi boja, koji se nanose na cesto geometrijski svedene manje ili vece povrsine, svojim odnosima djeluju uzbudljivo ispod mirnog i jednolicnog gornjeg dijela. Ti obilni nanosi boje slici, dakako, daju reljefnost, a te povrsine na taj nacin postaju ekspresivnije. Cesti svijetli tonovi od cisto bijele, preko zelene do blijedoplave reklo bi se da ovom slikarstvu daju neku vedrinu. Rijetki su, medjutim, slikari koji tim i takvim koloritom uspijevaju, kao Mladen Soldo, izraziti jedan tragican osjecaj svijeta.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 6:25am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

9

Tuesday, March 21st 2006, 9:13am

HOMMAGE MILIVOJU UZELCU (Mostar, 1897. – Cotignac, Francuska 1977.) – 1. DIO

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Semsudin Zlatko Serdarevic, a objavljen je u avgustu 2002. godine.


KAKO SU SLIKE MILIVOJA UZELCA DOPREMLJENE U MOSTAR

Milivoj Uzelac pripada maloj grupi elitnih likovnih umjetnika rodjenih u Mostaru. Uz Branka Radulovica, Karla Afana de Riveru, Petra Saina, Vilku Seferova i Milivoje Uzelac predstavlja znacajnu pojavu na bogatoj i razudjenoj likovnoj paleti grada na Neretvi. Poslije mladjahnog doba provedenog u Mostaru odlazi u Banja Luku gdje se pocinje zanimati za slikarstvo. Zivotna staza ga odvodi potom u Zagreb pa zatim u Prag gdje pohadja studij slikarstva. To je najsvjetliji period njegovog stvaranja. Predstavnik je posebne varijante ekspresionizma toga doba. Predstavnik je slikarske grupe “Cetvorica” koja se intenzivno predstavljala u periodu neposredno po zavrsetku Prvog svjetskog rata. Ali, najveci dio vremena proveo je u Parizu sticuci dragocjena znanja na cuvenoj skoli Ecole de Paris. U francuskoj prijestolnici narocito ce se posvetiti ilustracijama poznatih umjetnickih djela nasih knjizevnika. Tu se druzi sa grupom nasih istaknutih umjetnika koja je i sama trazila svjeza nadahnuca za kreativan rad. Stekao je blistavu umjetnicku karijeru u Francuskoj ali je cvrstim nitima bio vezan za svoju zemlju aktivno ucestvujuci na gotovo svim znacajnim izlozbama jugoslovenskih likovnih umjetnika. Nakon smrti u Provansi, u juznoj Francuskoj, njegova nezvanicna zena poklonila je rodnom gradu Milivoja Uzelca jedan broj slika, crteza i licnih stvari. U prilogu kojeg donosimo opisacemo put djela Uzelceve ostavstine od Cotignaca u Provansi do Mostara u Hercegovini.

Azra Begic, visi kustos Umjetnicke galerije Bosne i Hercegovine obavila je sluzbeno putovanje u Francusku, u periodu od 11. do 25. decembra 1977. godine sa ciljem da pregleda i evidentira ostavstinu Milivoja Uzelca u gradu Cotignacu smjestenom na jugu ove zemlje. Vec je nagovjestena mogucnost formiranja Uzelcevog memorijala u Bosni i Hercegovini pa je trebalo utvrditi obim i vrijednost zaostavstine likovnih radova. U Cotignac je stigla u pratnji tadasnjeg generalnog konzula Jugoslavije gospodina Voje Vasica koji je imao sjediste u Marseilleu. Djela su bila pohranjena u mape, a uz to i nekoliko ulja su joj stavljeni na uvid. Pored slika i crteza Azra Begic je imala prilike pregledati svu pisanu dokumentaciju smjestenu u dva sanduka. Cak je uspjela pregledati skriveni dio zaostavstine u kojoj su se nalazile slike radjene u ulju, pastelu, temperi i brojni crtezi sto je pedantno katalogizirala akcentirajuci vrijednost pojedinih radova. Nazalost, taj spisak nam nije bio dostupan ali se vjerovatno moze pronaci u Umjetnickoj galeriji BiH u Sarajevu. U svom izvjestaju sa tog sluzbenog putovanja i boravka u Cotignacu kustos Azra Begic naglasava da je otvaranje posebne memorijalne prostorije u novoj zgradi Umjetnicke galerije u Mostaru jedini nacin da se dodje do Uzelcevih djela sto je potpuno realno s obzirom da su sredstva za uredjenje i adaptaciju galerijskog prostora obezbijedjena iz samodoprinosa. Za trajnu memorijalnu postavku u obzir su dolazile republike Hrvatska i Bosna i Hercegovina, ali je Milivojeva zena Lefevre Marie Rose Josephine u svom testamentu izricito navela da slike imaju da se ustupe u trajno vlasnistvo gradu Mostaru. Zanimanje za ostavstinu pokazivao je A. Mimara iz Zagreba.

Tekst testamenta glasi:
- Ovo je moj testament. Dole potpisana gospodja Lefevre Marie Rose Josephine, razvedena iz prvog braka sa gospodinom Bertremol Marie Gabriel le Meunierom de la Roullere i udovica iz drugog nevjencanog braka sa gospodinom Josipom Milivojem Marijanom Uzelcem, nastanjena u Cotignacu (Var), cetvrt Vachnes u Alberisbruit (Somme) 23. aprila 1898. godine.
Razdvojena vec niz godina od svoje kcerke iz mog prvog braka sa gospodinom Le Menuier de la Roullere, donosim sljedece testamentarne odluke:
- O raznim kulturnim povezanostima u pogledu 36 godina mog zivota provedenog sa slikarom Uzelcem Josipom Milivojem Marijanom, i posebno, zbog briga koje mi ukazuju vec vise od dvanaest godina i kojima ne prestaju da me obasipaju; u korist gospodina i gospodje Jung Charlesa, mojih susjeda u Cotignacu.
- Imenujem gospodina Charlesa Junga za svog testamentarnog izvrsioca sa zadatkom da preda citavu licnu zbirku, koja ce se nalaziti na dan moje smrti, svih slika gospodina Uzelca koje nose napomenu “Licna zbirka M.J.U.” gradu Mostaru (Jugoslavija), rodnom mjestu gospodina Uzelca zbog stvaranja muzeja u znak sjecanja na navedenog gospodina Uzelca Josipa Milivoja.

Pismo sa prepisom testamenta gospodja Lefevre je uputila na adrese Umjetnicke galerije BiH u Sarajevu i Generalnom konzulatu Jugoslavije u Marseju. Savez zajednica kulture Sarajevo aktom br.01-58/1 od 24.01.1980. godine obavjestava predsjednika Opstine Mostar da je zbog velikih zasluga na polju afirmacije nase kulture Milivoju Uzelcu svojevremeno dodijeljena jugoslovenska penzija i da njegova zena zeli pokloniti gradu Mostaru zaostavstinu slika te mole da se razmotri mogucnost prihvata ove zaostavstine pod uslovima koje je postavila njegova supruga. Ali put od registracije radova od strane Azre Begic do njihovog prebacivanja u Mostar bio je naporan jer je procedura trajala dugo.

U svojim pismima sasvim je uocljivo da se Milivoj Uzelac citavog zivota smatrao Bosancem sto potvrdjuju njegove rijeci “un ours bosniaque” i da je “sve gledao kroz bosnjacku prizmu”. Azra Begic navodi u pomenutom izvjestaju sa sluzbenog putovanja da bi se u Mostaru mogli postaviti slijedeci Uzelcevi predmeti: paleta, stafelaj, par vitrina sa fotografijama i pisanom dokumentacijom, bibliofilska izdanja knjiga koje je Uzelac ilustrovao, par skulptura iz licne kolekcije gospodje Lefevre (jedna njena bista i reljef) dok bi na zidove bilo postavljeno 30 do 40 njegovih slika iz zaostavstine. S obzirom da Moderna galerija u Zagrebu, Narodni muzej i Muzej savremene umjetnosti u Beogradu i Umjetnicka galerija BiH u Sarajevu imaju kvalitetna djela Uzelca po njenom misljenju ona bi se mogla kao posudjena na neko vrijeme povremeno izlagati. Osamdesetogodisnja udovica Lefevre je obecala pokloniti Mostaru jedan svoj portret velikog formata i sliku “Zena u narodnoj nosnji” iz 1937. godine koje je poklonila Generalnom konzulatu Jugoslavije u Marseillu za koju bi se mogla pronaci odgovarajuca zamjena. Sve slike bi se ustupile po daleko nizim cijenama od realne procjene zasto je trebalo obezbijediti 30 miliona starih dinara u devizama. Azra Begic je vec tada preporucivala da se u Mostaru obezbijedi jedna prostorija za djela mostarskog slikara Nedeljka Gvozdenovica iako ih je on zavjestao Muzeju savremene umjetnosti u Beogradu ali je ona ostavljala nadu i mogucnost da Nedeljko pristane odvojiti jedan dio slika iz svog privatnog vlasnistva. Ne treba pominjati koliko bi Mostar, u slucaju da se realizuju ove postavke, dobio na kulturnom planu jer rijec je o slikarima jugoslovenskog formata poznatim i van granica tadasnje drzave.

Sa jedne strane udovica Lefevre je po svaku cijenu zahtijevala osnivanje memorijalnog muzeja Milivoja Uzelca dok su njena kcerka iz prvog braka te njegov stariji sin i supruga mu gledali samo koliku ce korist iz svega izvuci. Uzelcev stariji sin Milivoj odnio je u Prag oko pedesetak radova koje je gospodja Lefevre sakrila sa zeljom da ih isporuci Jugoslaviji smatrajuci da kulturi te drzave i pripadaju. Oba sina su bili Cesi dok je majka Francuskinja.

Godinu dana poslije smrti Milivoja Uzelca, Regionalni zavod za zastitu spomenika kulture i prirode, ciji je direktor bio arh. Hasan Dizdarevic, aktom br.1/78. od 27.11.1978. godine obavijestava Koordinaciono tijelo Opstinske konferencije SSRN za obiljezavanje istorijskih dogadjaja i licnosti, SIZ za kulturu SO Mostar, Republicku zajednicu za kulturu i Drustvo likovnih umjetnika Mostara da je Zajednica za kulturu SO Mostar u sklopu svoje likovne aktivnosti predvidjela finansijska sredstva da se podigne spomen ploca Milivoju Uzelcu. Prethodno je obavljena konsultacija sa celnicima Zajednice za kulturu SO Mostar i dobivena je podrska od Izvrsnog odbora Republicke zajednice za kulturu, Akademije za likovnu umjetnost iz Sarajeva, ULUBiH-a, Drustva likovnih umjetnika Mostar, Drustva istoricara umjetnosti BiH te javnih i kulturnih radnika o opravdanosti obiljezavanja rodne kuce Milivoja Uzelca koja se nalazi u ulici Bascine odnosno u Ulici “Rade Bitange” br. 22 naspram nekadasnje poliklinike danas kod Hotela “Ruza”. Preporuceno je da ploca bude od brackog kamena sa tekstom:
- U ovoj kuci rodio se istaknuti jugoslovenski slikar Milivoj Uzelac/ Gradjani Mostara/ ili Drustvo umjetnika Mostara.

Proci ce devet godina do realizacije te ideje sto jasno govori koliko je trebalo vremena da bi se spomen ploca sa plaketom postavila na procelnu fasadu rodne kuce velikna likovne umjetnosti. Ploca je otkrivena povodom obiljezavanja 90-godisnjice rodjenja i 10-godisnjice smrti Uzelca a unistena je tokom ratnih dejstava u periodu 1992-1995.

(Nastavlja se)
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

10

Thursday, March 23rd 2006, 9:15am

HOMMAGE MILIVOJU UZELCU (Mostar, 1897. – Cotignac, Francuska 1977.) – 2. DIO

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Semsudin Zlatko Serdarevic, a objavljen je u avgustu 2002. godine.


Akt Ureda za pravnu konsultaciju sa sjedistem u Pragu, datiran 28. marta 1979. godine, upucen biljezniku M. Jean-Pierre Veranu u Cotignac, predstavlja izvadak iz korespodencije pravnika u vezi nasljedstva Milivoja Uzelca. Doktor Vaclav Kral je zastupao Milivoja Uzelca (najvjerovatnije sina slikara Uzelca) na sudu posto mu je on bio klijent. U aktu stoji da je stranka posjedovala u Cotignacu veliku zgradu koju je prodala zajedno sa zemljistem dvije godine prije smrti te klijent postavlja pitanje gdje je novac kojim udovica nije mogla raspolagati. Ali, druga tacka je zanimljiva jer je rijec o slikama. Opunomocenik tvrdi da je njegova stranka morala naslijediti vise slika koje je jedan jugoslovenski konzul trebao da ponese u Marseille. On tvrdi da su te slike bile u sobi udovice, odnosno stranke. Zbog toga se klijent pita, gdje su ostale te slike?

Gospodja Lefevre se javlja Azri Begic iz Cotignaka januara 1980. godine, izrazavajuci bojazan u pogledu ozivotvorenja ideje da se slike prenesu u “njegovo rodno mjesto da bi se o njemu sacuvala uspomena” napominjuci da ce njene zelje u tom pogledu biti navedene u testamentu.

Istog dana (8.01.1980.) ona salje pismo Savicu, generalnom konzulu Jugoslavije u Marseillu, u kome pise da licnu zbirku slika zeli pokloniti Mostaru, rodnom gradu njenog muza, potvrdjujuci da ce ta odluka biti napisana u testamentu ciji ce izvrsilac biti gospodin Zong, “moj odabrani zastupnik”. Gospodja Lefevre podsjeca na radosne trenutke kada je preminuli suprug Milivoj posljednji put razgovarao na svom maternjem jeziku sa konzulom Vojislavom Savicem sto mu je predstavljalo pravo zadovoljstvo.

Opstinskoj zajednici kulture Mostar predlozeno je od strane Saveza zajednica kulture iz Sarajeva da se, ukoliko Mostar prihvati zaostavstinu, odrzi sastanak izmedju predstavnika ovog Saveza, grada Mostara i Umjetnicke galerije na kome bi prisustvovao i Vojislav Savic, dotadasnji generalni konzul SFRJ u Marseillu koji je licno kontaktirao sa Uzelcem dok je bio ziv. Na sastanku se izmedju ostalog trebalo dogovoriti da jedan predstavnik grada Mostara krene na put i da sa gospodjom Lefevr postigne dogovor o nacinu preuzimanja slika.

Na odluku da Mostaru pokloni djela Uzelca predsjednik Skupstine opstine Mostar Dzevad Derviskadic je gospodji Lefevre odgovorio pismom od 25. februara 1980. godine. Izmedju ostalog on pise:
- Ta Vasa duboko ljudska, plemenita, a za kulturni zivot Mostara mnogostrano korisna odluka, pobudila je kod mene i mojih saradnika saosjecanje i puno razumijevanje za Vasu intimu i ujedno izazvala zelju da ucinimo sve da zajednicki sacuvamo uspomenu na Vaseg muza, velikog slikara i covjeka Milivoja Uzelca koji se u nasem gradu zaceo i ugledao prve ljepote ovog svijeta.

Kopija pisma poslana je Vojislavu Savicu kako bi imao uvida u svu korespodenciju sa gospodjom Lefevr i dogovorima u vezi zaostavstine. U Marseillu je imenovan novi konzul Nikodin Slatica.

Odluceno je da u delegaciji koja ce posjetiti gospodju Lefevr pored Azre Begic, kustosa Umjetnicke galerije BiH i Vojislava Savica bude predstavnik grada Mostara. U Cotignacu se trebalo dogovoriti sa izvrsiocem testamenta o svim pojedinostima oko preuzimanja slika i prenosom u Mostar. U pismu sa potpisom Safeta Cisica, savjetnika za kulturu Skupstine opstine Mostar, upucenom mr Azri Begic, stoji da joj je poslana kopija gore pomenutog pisma Dzevada Derviskadica kao i njen izvjestaj sa sluzbenog puta u Francusku. Aktivnosti se ne prekidaju i korespodencija je sve intenzivnija tako da 7. marta 1980. godine gospodja Lefevr obavijestava gradonacelnika Mostara da zbog problema oko porodicnog nasljedja djece Milivoja Uzelca nije u mogucnosti primiti delegaciju iz Mostara i Sarajeva. To potkrepljuje kopijom akta jednog pravnickog kabineta iz Praga istovremeno izrazavajuci pristanak na realizaciju plana saljuci “najsmjernije osjecaje”. Ipak susret je zakazala za sredinu maja 1980. godine o cemu obavjestava generalnog konzula u Marseillu.

Iz zapisnika Generalnog konzulata SFRJ u Marseillu sacinjenog 12. juna 1980. godine jasno se vidi koji su radovi predvidjeni da se ustupe Mostaru. Do prenosa u Mostar brigu oko deponovanja umjetnickih radova Milivoja Uzelca Skupstina opstine Mostar je povjerila Generalnom konzulatu SFRJ u Marseillu. Deponovani su sljedeci radovi:
1. Picador, sepies
2. Cafetiere rouge, gouache
3. Roulotte Ste marie, encre de chine (tus na papiru)
4. Les brules (Foret brules), Izgorjela suma, huile (ulje na platnu)
5. Le nu de Mme Uzelac (Akt gospodje Uzelac) detrempe, tempera
6. La caleleche (le fiacre), fijaker, huile, ulje na platnu
7. Femme orientale, Istocnjacka zena, huile, ulje
8. Tournesols, Suncokreti, huile sur toile, ulje na platnu
9. Danseuse, Plesacica, huile sur carton, ulje na kartonu
10. Olivier, Maslina, huile sur toile, ulje na platnu
11. Sur la terrasse, Na terasi, huile sur toile, ulje na platnu
12. Pasteque sur chaise, Lubenica na stolici, huile sur toile, ulje na platnu
13. Arletty, gouache sur carton, gvas na kartonu
14. Akt djevojke, gvas na kartonu
15. Djevojka sa sesirom i mornarskom majisom, ulje
16. Kip u ateljeu, ulje
17. Akt zene, crtez
18. Verlanie au Café Procope, Prince des cetes, crtez
19. Dve devojke u kupacim kostimima, crtez
20. C etait moi, crtez
21. Dvoriste sa vodoskokom, akvarel
22. Lik djevojke, crtez
23. Zena sa turbanom zeleno-crveno-plave boje
Zakljucno sa rednim brojem dvadeset tri (23).

U aktu se navodi nacin pakovanja pa se za uljane slike navodi da platna treba skinuti sa blind rama i pazljivo ih urolati dok se slike na kartonu stavljaju u mapu. Sto se tice crteza i gvaseva na papiru preporucuje se da se izvade iz ramova, ako su uramljeni, i da se pazljivo urolaju ili da se stave sa slikama na kartonu te sve to poloziti u horizontalu. Zapisnik je ovjerila komisija u sastavu: Dusko (prezime necitko), Derviskadic Dzevad i Dragan Nikcevic. Po nalogu generalnog konzula slike po navedenom spisku prenijete su 25. juna 1980. godine iz magacina u sobu konzula Nikodina Slatine i predate na cuvanje Kocic Milanu koji ih je primio od Gojka Prekovica.

Sacinjen je jos jedan zapisnik o primopredaji slika na cuvanje u Generalnom konzulatu SFRJ po zapisniku br. 1182/80 od 12.06.1980. godine. Primopredaja 23 slike po nalogu Generalnog konzula obavila je 11. avgusta 1981. godine komisija u sastavu: Marjanovic Momir, Kocic Milan i Grba Veljko.

U izvjestaju sa puta u Francusku, upucenog 14.06.1980. godine, mr Azra Begic navodi da je sve uradjeno efikasno i da je dobiveno 14 djela za osnivanje njegovog memorijalnog muzeja. Pored uljanih slika odabrala je nekoliko crteza i gvaseva kako bi se ovaj slikar predstavio sa sirim rasponom koristenih tehnika slikanja. Gospodja Uzelac poklonila je i nekoliko licnih predmeta koji su pripadali umjetniku a zahvaljujuci blagonaklonosti bivseg generalnog konzula Savica, Generalni konzulat u Marseilleu poklonio je jednu sliku veceg formata. Slike su trebale da se prebace u zemlju konzularnim kanalima. Ostatak slika kojima raspolaze gospodja Uzelac testamentom je zavjestan Mostaru.

Kako se saznalo da u nasem Konzulatu u Francuskoj postoji jedna Uzelceva slika galerijskog formata Dzevad Derviskadic je zamolio konzula Momu da se ona ustupi Mostaru kako bi se kompletirao fundus njegovih slika za postavku u Ekspozituri sarajevske Umjetnicke galerije u gradu na Neretvi gdje bi zauzimala centralno mjesto. Za pravnu regulativu prenosa djela koristen je Zakon o dopuni Zakona o nasljedjivanju iz decembra 1978. godine gdje u clanu 200 a stoji da je medjunarodni testament punovazan bez obzira na mjesto gdje je napravljen, gdje se nalaze dobra, prebivaliste ili boraviste zavjestaoca, ako je napravljen testament, saglasno odredbama clana 200 b do 200 e ovog zakona.

Generalni konzul u Marsilleu Momcilo Grujic 10. avgusta 1981. godine izvjestava predsjednika Skupstine opstine Mostar da diplomatskom postom salje 23 slike Milivoja Uzelca prema zapisniku napravljenom u generalnom konzulatu prilikom boravka delegacije koju je predvodio Derviskadic Dzevad. On je izrazio zaljenje sto bez saglasnosti SSIP-a ne moze ustupiti sliku Uzelca koju je poklonio Generalnom konzulatu jer je ona vlasnistvo SSIP-a. Medjutim na radost Mostaraca slika je poslana Jugoslovenskoj ambasadi u Pariz sa preporukom SSIP-u da se ustupi Mostaru kao memorijalni eksponat i sastavni dio legata gospodje Uzelac. Konzul je savjetovao predsjednika Derviskadica da se neposredno obrati SSIP-u, sluzbi za Pravno-imovinske odnose sa zvanicnim zahtijevom o ustupanju slike.

Safet Cisic, savjetnik za kulturu i Camil Kreso, sef kabineta predsjednika SO Mostar u telefonskom razgovoru zamolili su Mitu Hadziosmanovica u Jugoslovenskoj ambasadi u Parizu da pomogne u realizaciji prebacivanja zaostavstine pokojnog slikara Milivoja Uzelca u Mostar. To su potvrdili i u pismu od 30. aprila 1982. godine upucenom u Ambasadu u Parizu. Gospodja Lefevr Maria Rose Jozephine, supruga akademika Milivoja Uzelca, u prepisci sa mjerodavnim u Mostaru izrazila je zelju da slike budu prebacene u Mostar prije njene smrti cime je jasno pokazivala odlucnost da se stvar okonca za njenog zivota. Problem je nastao kada je Konzulat u Marseilleu zatvoren, za sudbinu slika se vise nije znalo.

(Nastavlja se)
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

11

Thursday, March 23rd 2006, 9:26am

RE: HOMMAGE MILIVOJU UZELCU (Mostar, 1897. – Cotignac, Francuska 1977.) – 2. DIO

Quoted

Originalna poruka od MosHer

8. Tournesols, Suncokreti, huile sur toile, ulje na platnu
.... Citav moj zivot je jamstvo bio da cu te sresti izmedju ljudi ....

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

12

Thursday, March 23rd 2006, 9:44am

Hvala Kise [[1i]] [[3f]]
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

13

Saturday, March 25th 2006, 7:23am

HOMMAGE MILIVOJU UZELCU (Mostar, 1897. – Cotignac, Francuska 1977.) – 3. DIO

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Semsudin Zlatko Serdarevic, a objavljen je u septembru 2002. godine.


Ipak su u Mostar prenesene neke Uzelceve licne stvari i izvjestan broj slika. Njih je, iz kuce Milivoja Uzelca, donio Dzevad Derviskadic, bivsi predsjednik Skupstine opstine Mostar. U Kabinet predsjednika 28. juna 1982. godine Edin Gacanica je donio sljedece:
1. Tambura – jedan komad sa dvije zice
2. Gusle bez zica – jedan komad
3. Slomljena figura zene sa posebnim postoljem, radjena u drvetu – jedan komad
4. Sest figura radjenih u drvetu
5. Dvije figure u gipsu
6. Gipsani bokal bez rucke
7. Dvije pletene figure
8. Jedna lula
9. Jedna lula bez drske
10. Sah figure – 33 komada
11. Kistovi – 48 komada
12. Slika, crtez zene, 32 X 37 cm.
13. Portret zene a sa druge strane Stari most
14. Slika sa motivom fabrike, 23 X 50 cm.
15. Cetiri crteza sa motivima zena, jedan list, 53 X 75 cm.
16. Slika muskarca i zene sa vinjetom zene u podnozju, 38 X 44 cm.
17. Blok sa crtezima “DESSIN” – sedam lista crteza plus jedan prazan, sve ukoriceno
18. Casopis PHI-PHI, Paris, sa ilustracijama M. Uzelca
19. Akt zene, crtez, 19 X 20 cm.
20. Crtez u olovci, 17 X 20 cm.
21. Portret muskarca, 24 X 33 cm.
22. Slika sa motivom hrvaca, 18 X 31 cm.
23. Slika sa tekstom na poledjini “Prolece u Parizu”
24. Portret, 27 X 18 cm.
25. Akt, 24 X 32 cm.
26. Slika, 27 X 37 cm.
27. Slika sa motivom boksera, 380 X 530 cm.
28. Portret u olovci, lik sa sesirom

Original ovog dokumenta posjeduje autor priloga i on sadrzi autentican potpis Edina Gacanice. Iz izvjestaja vezanog za aktivnosti oko prebacivanja slika Milivoja Uzelca koga je sastavio Camil Kreso saznajemo niz detalja o problemima koji su se postavljali do momenta njihovog otpremanja u Mostar. On navodi da je trazeno da se pored slika koje su deponovane u Konzulatu u Marseju, u spisak unesu i dvije slike iz tog Konzulata. Prilikom prebacivanja slika u Ambasadu u Pariz, posto je Jugoslovenski konzulat u Marseju zatvoren, izgubio im se trag. Kroz kontakte Camila Krese sa Mitom Hadziosmanovicem ustanovljeno je da se one nalaze u depou Ambasade u Parizu. Uslijedila je prepiska sa Saveznim sekretarijatom za inostrane poslove sa Knezevicem i Ajanovicem gdje se trazilo odobrenje da se slike prebace u Mostar ali to nije pomoglo. Na mjesto predsjednika Skupstine opstine Mostar dolazi Vlado Smoljan koji intenzivira aktivnosti u vezi Uzelceve zaostavstine. U medjuvremenu je Derviskadic Dzevad, tada vec bivsi predsjednik Opstine Mostar, po svom vozacu Edinu Gacanici poslao jedan dio slika i licnih stvari Uzelca i one su deponovane u Skupstinu opstine Mostar. Camil Kreso je pokusao da kroz licne kontakte sa Davorom Konstanjsekom, sefom Kabineta Cvijetina Mijatovica ubrza aktivnosti na prebacivanju legata u Mostar. Ovaj je dao obecanje da ce diplomatskom postom poslati sliku iz Pariza u Beograd a odatle u Mostar. Rijec je o slici “Zena u narodnoj nosnji” Milivoja Uzelca koja se nalazila u Konzulatu u Marseju. Uloga Camila Krese prestaje onog momenta kada se po njegovim rijecima pokusala naci bolja relacija kroz kontakte Safeta Cisica i Dzevada Derviskadica sa Mirkom Ostojicem. U medjuvremenu je organizovana posjeta gospodji Lefevr Marie Rose Josephine koju je u ime grada obavio Seid Dzabic. Svoj izvjestaj sa sluzbenog putovanja u Francusku i Italiju Seid Dzabic je pisao septembra 1982. godine. Njegov drugi izvjestaj iz Pariza je datiran 15. aprila 1983. godine. Tom prilikom Marie Rose se interesovala kako teku poslovi u Muzeju Hercegovine za postavku Uzelcevih slika i postavljanja spomen ploce na njegovoj rodnoj kuci, sto je bio jedan od uslova da se one dobiju. Svoj izvjestaj Camil Kreso je napisao 20. maja 1983. godine. U poslove prenosa slika iz jugoslovenskog Konzulata u Marseju u Ambasadu u Parizu bili su ukljuceni Dragan Nikolic i Nikola Slatinec.

Rijesenje prenosa slika ipak je bilo na pomolu. Prvo je uslijedilo pismo Popovskog, ambasadora SFRJ u Parizu, upuceno na adresu Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove u Beogradu, o cemu je dopisom specijalnog savjetnika Ljubise Jeremica, od 27.10.1983. godine obavjesten predsjednik Skupstine opstine Mostar. Iz dopisa br. 1070/83. od 20. novembra 1983. godine, kojeg je Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove u Beogradu uputio Dusan Popovski, jugoslovenski ambasador u Parizu, vidi se da su diplomatskom postom u Beograd poslane 23 slike Milivoja Uzelca.

Nikola Gasic, tadasnji oficijelni gradonacelnik Mostara, 22. decembra 1983. godine salje pismo Sluzbi za imovinsko-pravne i opste poslove Saveznog sekretarijata za inostrane poslove u kome izvjestava da je okoncan postupak oko preuzimanja slika i zaostavstine Milivoja Uzelca. Ali, pored toga, on trazi da se jedna Uzelceva slika (“Zena u narodnoj nosnji”), koja se nalazi u prostorijama Ambasade u Parizu, ukljuci u fundus poslanih slika poklonjenih Mostaru “jer ista, po ocjeni likovnih strucnjaka, predstavlja nerazdvojni dio te kolekcije”. Gasic dalje tvrdi da je u razgovorima vodjenim u Parizu sa ambasadorom Popovskim izrazena spremnost da se navedena slika ustupi Mostaru uz naknadu sa slikom jednog renomiranog mostarskog likovnog umjetnika. Kako je za ovakvu zamjenu bila potrebna upravo saglasnost Sluzbe za imovinsko-pravne odnose SSIP-a Nikola Gasic se zalaze da se ona dadne u cilju kompletiranja kolekcije.

Skupstina opstine Mostar konacno aktom br. 01-453/83. obavijestava akademskog slikara Zelimira Miladina, kustosa Umjetnicke galerije u Mostaru, da preuzme kolekciju slika Milivoja Uzelca u SSIP-u prema pregledu koji se nalazi u dokumentaciji. Akt je potpisao sekretar Miroslav Stepanovic.

Sto se tice zahtijeva da se slika “Zena u narodnoj nosnji” uvrsti u kolekciju Milivoja Uzelca on je povoljno rijesen. Gradonacelnik Mostara Nikola Gasic, krajem februara 1984. godine, u zamjenu nudi Komisiji za otkup, raspodjelu i konzervaciju umjetnickih slika za potrebe SSIP-a i DKP-a u Beogradu, sliku “Ribari”, ulje na platnu, dimenzija 60 X 73 cm., rad slikara Mirka Kujacica smatrajuci da je to dostojna zamjena s obzirom da Kujacic pripada generaciji istaknutih jugoslovenskih slikara koji je izmedju dva rata zivio i slikao u Francuskoj. Samo devet dana poslije toga iz SSIP-a je stigao akt u kome se daje saglasnost prijedlogu da se Uzelceva slika “Zena u narodnoj nosnji” nastala 1937. godine zamjeni za sliku Mirka Kujacica “Ribari” koju je u ime Skupstine opstine predlozila Umjetnicka galerija u Mostaru, odnosno njen kustos akademski slikar Zelimir Dado Miladin. Odmah je dat nalog da se slika iz Pariza dopremi u Beograd a odavde u Mostar. Time je okoncan jedan dugotrajan i naporan put dopremanja slika Milivoja Uzelca u njegov rodni Mostar.

Uzelac je slikar, graficar i ilustrator koji je poceo sa studijem slikarstva kod Tomislava Krizmana u Zagrebu na Umjetnickoj akademiji, da bi dalje skolovanje nastavio u Pragu kod Jana Prajslera, a potom se usavrsavao u Parizu. U periodu svoje prasko-zagrebacke faze (1914-1923.) izgradio je posebnu varijantu ekspresionizma veoma znacajnog za njegovo slikarstvo. Radio je portrete i figuralne kompozicije, dok su mu pejsazi omiljeni motivi jednako kao i mrtve prirode. Pri tom je koristio sve slikarske tehnike. Bavio se ilustracijama knjiga i casopisa (PHI-PHI, Paris; Krleza) gdje je ostavio dubok umjetnicki trag. Davao je nacrte za pozorisne scene, a bavio se dekoracijama velikih zidnih povrsina. Pripadao je grupi “Cetvorica” koja je zajedno izlagala i bila je povezana sa literaturom jer su svi, a Uzelac ponajvise, aktivno ilustrovali knjige i casopise.



Od 1932. godine nalazi se u Parizu gdje postaje vrlo trazen slikar i ilustrator. Bavio se i skulpturom. U njegovim slikama i crtezima osjeca se secesionisticka, ekspresionisticka i kubisticka tendencija.

[IMG]http://img365.imageshack.us/my.php?image=uzelac20tl.jpg[/IMG]

Dobitnik je najzapazenijih nagrada za slikarstvo na svjetskim izlozbama. Avangardni slikar Milivoj Uzelac umro je u Francuskoj juna 1977. godine, u svojoj osmoj deceniji zivota. Par godina ranije kao da je predosjecao smrt. Posjetio je svoj rodni Mostar i to je bio njegov zadnji susret sa gradom u kome je proveo djetinjstvo.

Na dan obiljezavanja devedesete godisnjice rodjenja i desete godisnjice Uzelceve smrti (juna 1987. godine) na njegovoj rodnoj kuci, u Ulici Rade Bitange, naspram Hotel “Ruze”, postavljena je spomen ploca sa plaketom koju je uradio akademski vajar Florijan Mickovic. Ploca je unistena tokom posljednjeg rata i svakako bi je cim prije trebalo obnoviti.

"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Dieser Beitrag wurde bereits 2 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 7:26am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

14

Monday, March 27th 2006, 4:48am

Ucesca na izlozbama

- Peti Hrvatski proljetni salon, Osijek, 10. decembra 1917. godine
Literatura o ovoj izlozbi: Govaskovic, Die Osieker ausstellung des “Hrvatski proljetni salon” die drau, L. 281, 10. december 1917. s. 3; Jeny Gvido, Die kunstausstelung des “Proljetni salon”, Slavonische press, Osiek, 248, 16. decembar 1917., s. 3

- Izlozba slika Milivoja Uzelca iz fundusa galerije JAZU, Zagreb, Moderna galerija, 15. februara-16. marta 1969. godine (stampan katalog)
Literatura o ovoj izlozbi: Zeljko Corak, Alegorija jeke. Telegram, Zagreb, 21.02.1969. godine; Vladimir Malekovic, Satir divljeg dara, Vjesnik, Zagreb, 4.03.1969. godine

- Umjetnicka galerija Sarajevo-Ekspozitura Mostar (prva postavka), juli 1969. g.
Literatura o ovoj izlozbi: L.F. Slike Hercegovine, Oslobodjenje, Sarajevo, 10. jula 1969. godine; Ico Mutevelic, Likovna Hercegovina, Sloboda, Mostar, 27. jula 1969. godine; Ljubica Mladenovic, Misija u Hercegovini, Oslobodjenje, Sarajevo, 18. avgusta 1969. godine

- Retrospektivna izlozba Milivoja Uzelca 1916-1970, Zagreb, Moderna galerija, 2-25. aprila 1971. godine (stampan katalog)
Literatura o ovoj izlozbi: E. Cvetkovina, Slikar po rodjenju, Vecernji list, Zagreb, 11. aprila 1971. godine; Vladimir Malekovic, Povratak iz legende, Vjesnik, Zagreb, 13. aprila 1971. godine

- Izlozba radova Milivoja Uzelca, Osijek, galerija likovnih umjetnosti, juni-juli 1970. godine (izdat katalog)
Literatura: Branko Balen, U Galeriji likovnih umjetnosti, Uzelac-snazna licnost hrvatskog slikarstva, “Glas Slavonije”, Osijek, 9. jula 1970. godine

- Izlozba DLU Mostara, Umjetnicka galerija BiH, Ekspozitura Mostar, Santiceve veceri poezije, Mostar, 9. jula 1987. godine

- Izlozba slika iz fundusa mostarskih kolekcionara, autor izlozbe mr Andjelko Zelenika, Mostarsko ljeto 1987. godine, Mostar, 1-15. septembra 1987. godine, Roznamedzijina dzamija (stampan katalog)
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »Aida« (Mar 28th 2006, 7:27am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

15

Tuesday, March 28th 2006, 8:27am

MOSTARSKA SLIKARICA MEMNUNA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je dr. Ibrahim Krzovic, a objavljen je u martu 2001. godine.


>>Memnuna Vila-Bogdanic, akademska slikarica i graficar (Mostar, 25.06.1934.). U Mostaru zavrsila osnovnu skolu, a u Sarajevu Skolu za primijenjenu umjetnost (1955.). Diplomirala na Akademiji za likovne umjetnosti u Beogradu, u klasi Stojana Celica i Boska Karanovica (1960.). Kod prof. Boska Karanovica zavrsila je i postdiplomski studij (1962.). Prvu izlozbu priredila je 1959. godine na Festivalu mladih graficara u Beogradu, a od 1960. godine nastupa kao clan ULUS-a na mnogim kolektivnim izlozbama. Clan je Internacionalnog udruzenja graficara “Roter Raiter” sa centrom u Munchenu. Kao clan ULUBiH-a i clan DLU Mostar, izlagala je u Mostaru prvi put 1962. godine. Od avgusta 1971. godine zivi i stvara u Perthu – Zapadna Australija. Gradu Mostaru i Umjetnickoj galeriji BiH ekspozitura Mostar na Rondou poklonila je znatan dio svojih radova i grafickih ploca (1979.). U prilogu donosimo tekst dr. Ibrahima Krzovica iz kataloga za njenu, posljednju mostarsku, izlozbu odrzanu u oktobru 1979. godine u Umjetnickoj galeriji BiH ekspozitura Mostar na Rondou.<< (S.S.)


Bezmalo dvije decenije stvaralackog rada i izlaganja na jugoslovenskom, australijskom i sirem prostoru pobudjuje postovanje kritike i poznavalaca djela Memnune Vile-Bogdanic s jedne strane, dok s druge, dvadesetogodisnji opus obimom, kvalitetom i znacajem otvara mogucnost, u ovom trenutku, za ozbiljniji pristup i analizu. Izlozba, medjutim, ne zahvata opus retrospektivno, najvise zato sto Vilino stvaralastvo, svojom ucestaloscu, ne ostavlja dovoljno vremena i prostora za osvrtanje. Ipak, u ovoj prilici, kad odustajemo od retrospektivnog predstavljanja i valorizacije profila i faza njenog djela, mislimo da je uputno imati u vidu predjeni put, prije svega sto je umjetnica djelovala u vrlo razlicitim i udaljenim sredinama. U tom smislu mogu se konstatovati dvije stvari: pojava njene grafike paralelna je pokretu i razvoju moderne svjetske, jugoslovenske i bosansko-hercegovacke grafike. Sta vise, njena prva izlaganja i izlozbe stoje na samom pocetku tih znacajnih zbivanja, a njeno ime jedno je od prvih u plejadi talentovane generacije nasih mladih graficara.

Na drugom mjestu treba istaknuti specificnosti njenog izraza koje stoje na izvjestan nacin u oprecnosti s prethodnom konstatacijom. Iako se, naime, njeno djelo razvijalo istovremeno sa znacajnim pokretima i kretanjima u savremenoj umjetnosti – odnosno grafici – u njenom djelu izostaju programske karakteristike jer nije dosljedni pripadnik aktuelnih pojava – Vila nije bila ni vodja ni zagrizeni pobornik odredjenih programa pa ma kako oni izgledali progresivni. Vila je ostala daleko vise vezan za poticaje sopstvene inventivnosti i emocija, a to sto joj je djelo, ipak, izraz vremena i sredine ima se zahvaliti njenom osjecanju kulture i klime u kojoj je stvarala.

S pocetka mogu se na njenim grafikama raspoznati refleksi, a nekad i odredjeni uticaji, apstrakcije, enformela, simbolizma ili strukturalizma, konstruktivnog plasticiteta i slicno. Ali, i na tim listovima, a pogotovu na onim koji su udaljeni od aktuelnih pojava, javljaju se Vilini autenticni znaci, njena individualna konstanta – sto ce reci jedan oblik poetsko-intimistickog shvatanja i interpretiranja sizea koje se nalazi, prosto, u strukturi svakog grafickog lista i crteza. S godinama rada i razvoja sinhroni elementi slabe, a izostaje povezanost s generacijom. Za one koji manje poznaju njen rad, Vilini crtezi i grafike kao da plutaju izmedju privlacnih polariteta. Ustvari, njeni listovi iz ovih posljednjih godina, jednako kao i oni raniji, stoje u sirokom rasponu od poetsko-realnog do apstraktnog; jedan te isti motiv iz objektivizirane (ali nikad faktografske) slike prelazi u apstraktnu. To poetsko variranje forme, ta metamorfoza sizea sto prate zivot stabljike slicne su samom zivotu. Od trenutka kad na intaktnu bjelinu papira stavi prvi potez, ili u plocu prvi zapis, zapocinje uzmak nistavila pred oblicima zivota. Neodredjeno postaje prepoznatljivo, iz zrnca kolofonija i cestica zemlje buja rastinje i Vila, izobiljem zapisa, biljezi rodjenje i portret travkine travcice i njene sestrice i svih njenih i okolnih. Sve dok ne usahnu i nestanu u raspuklinama zemlje i mora iznad kojih vjetrovi i munje ostavljaju opet cisto nebo.

Ako se slozimo da je Vilin senzibilitet isto sto i neprestano raspeta membrana koja nalijeze na tanane poticaje i impulse zivota moramo jos dodati da je humanitet imanentni faktor selektivnosti i estetskog rezultata. Njeni pogledi i osjecanja zaustavljaju se na sicusnom svijetu jednako kao i na silama koje svijet mijenjaju. Viline trave u svojoj napucenosti jos su i svojevrstan socio.

Mozda, iz aspekta savremenog urbanog prostora, izgleda da se radi o jednoj humanistickoj, ali pasivnoj poziciji, o umjetniku cija su osjecanja i stvaralacka aktivnost izuzetno razvijeni, ali pulsiraju izvan savremenog ritma. Mislimo da bi takva kvalifikacija bila relativna jer se moze tvrditi da Vilina umjetnost nudi svijetu upravo ono sto mu nedostaje.

Memnuna Vila Bogdanic zivi i stvara vrlo intenzivno. Sirinom svojih interesovanja i pogleda oslobadja svoju umjetnost spekulativnosti i konvencija, posjedujuci uvijek vise emocija i ambicija nego vremena. To je jedan od onih umjetnika u cijem se bicu neprestano vodi borba da se prosiri i razbije fizicki okvir duse, da covjek – stvaralac izbjegne pasivnu sudbinu bica, da epizodno i neutralno ponasanje zamijeni kreativnim cinom i zivljenjem, da ljubav za postojece i postojanje pretvori u djelo i zajednistvo.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

16

Thursday, March 30th 2006, 9:27am

Aida, hvala puno za sve dodane slike [[1i]] [[3f]]
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

17

Thursday, March 30th 2006, 9:28am

SLIKARSTVO JUSUFA-JUSE NIKSICA – MORFOLOGIJA HERCEGOVACKOG PEJZAZA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je dr. Nikola Kovac, a objavljen je u maju 2001. godine.


Jusuf-Jusa Niksic ne slika dopadljive prizore iz prirode sa pitoresknim detaljima i zvucnim akcentima; za njega je hercegovacki pejzaz jedinstven reljef i po svojim fizicko-prostornim odredjenjima i po snazi vizuelnih utisaka; stavise, pejzaz je kod Niksica covjekov egzistencijalni okvir, vidokrug u kome se kristalisu covjekove afektivne i misaone reakcije, izvor prvobitnih slika koje nas prate i opsjedaju sve dok smo u stanju da se sjecamo i da zamisljamo. Niksicevi pejzazi zaista imaju nesto od opsesivne snage praoblika, koji su mjera svih velicina i kriterij svih uzbudjenja. Mozda je pejzaz i najslozenija forma u kojoj vaskrsavaju elementi na kojima je sazdan nas perceptivni aparat, a koji slikaru sluze kao osnova i mjera njegove psihologije stvaranja. Niksic je svoja iskustva i svoju likovnu znatizelju sazeo u studij pejzaza, njegovu morfologiju, arhitekturu i semantiku.

Jusa Niksic polazi od stvarnosti, ali ne uspostavlja distancu koja bi omogucavala narativnost i topografski crtez. Njegov cilj je da predoci jedan vid pejzaza, da formulise ideju o pejzazu a ne predstavu o njegovom objektivnom izgledu. I bez obzira sto polazi od percepcije, Niksic zavrsava u konstruisanoj predstavi cija je arhitektura realna ali podlozna vlastitim zakonima sazimanja i sirenja. Niksic ne napusta krug vizuelnog registrovanja, ali njega zanimaju zakoni konstruisanja i princip morfologije; njegov krajnji rezultat je plasticni model likovno rasclanjen, u kome su uravnotezeni konstrukcija i spontanost, percepcija i njena materijalizovana sustina.

Tu dinamiku transformisanja prirodnog poretka i njegovog prilagodjavanja normama umjetnickog djela, Niksic postize iskljucivo likovnim sredstvima oslobodjenim tradicionalnog realizma, narativnosti i pedantizma u odnosu na detalje. U sirokim potezima sinteticke strukture i monohromnih dionica Niksic docarava dramu preobrazaja oblika, njihovih sudara, iscezavanja i radjanja: dakle, otvara one procese koje obicni gledalac i ljubitelj prirode shvata kao spontani proces organske ciklike i njenih tajanstvenih pokretaca. Stihiju i bujnost prirodnih procesa i oblika Niksic shvata kao osnovu samog likovnog cina, kao izazov za slikarev pogled i poziv da se u beskrajnim metamorfozama pronadju podrucja stabilnosti i poretka koji bi bili po mjeri covjekovog shvatanja ljepote i u skladu sa logikom prirode.

Svoj odnos prema prirodi Niksic uzima kao osnov za svoju likovnu misao: morfologija pejzaza je likovni izazov kao sto je njegovo predstavljanje izraz slikarevih umjetnickih uvjerenja. Niksic u pejzazu vidi likovni kozmos, koji, potom, izrazava uz pomoc sintetickog postupka sazimanja ploha i volumena; vrijednost takvog postupka ispoljava se u dosljednom sprovodjenju nacela likovne discipline i dominaciji estetskih mjerila u tretmanu motiva. Niksic se opredijelio za pejzaz, ali je u njegovom predstavljanju ispoljio i potvrdio majstorstvo slikara koji i u banalnim prizorima pronalazi elemente slozene likovne strukture i ljepotu cistih umjetnickih oblika.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

ERIC

Professional

Posts: 1,767

Location: mostar

18

Thursday, March 30th 2006, 10:44am

Moj profesor

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

19

Thursday, March 30th 2006, 7:54pm

ERIC, hvala puno za sliku [[2v]]

Ako imas jos nekih slika ili tekstova slobodno ih dodaj [[2v]]
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

20

Saturday, April 1st 2006, 8:55am

AKVARELI ISMETA RIZVICA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Melika Salihbegovic, a objavljen je u septembru 2000. godine.


>>Slikar Ismet Rizvic rodjen je u Mostaru 6.2.1933. godine. Zavrsio Visu pedagosku skolu (Odsjek za likovnu umjetnost) u Sarajevu kao stipendista fonda “Mose Pijade”. Boravio 1966. godine u Londonu i proucavao Engleske akvareliste. U cilju upoznavanja umjetnosti od 1965. do 1974. godine poduzimao niz putovanja po Evropi, Aziji i Africi. Bio clan ULUBiH-a od 1962. godine pa je ucestvovao od 1965. godine na brojnim kolektivnim izlozbama Udruzenja. Prvu samostalnu izlozbu priredio je u Sarajevu 1956. godine a drugu 1975. godine. Samostalnu izlozbu priredio je i u Ferrari (Italija) 1970. godine. Radio je kao nastavnik likovnog vaspitanja na sarajevskim skolama. Umro je u sarajevu 9.12.1992. godine. U prilogu donosimo predgovor za Rizvicevu sarajevsku izlozbu (1975.) iz pera Melike Salihbegovic.<<


Slikarstvo je u tehnici akvarela sacuvalo svu odanost vodama, tim najdubljim zrcalima Prirodinog narcizma. Vec s ovim prisnim baslarovskim saznanjem o dubokoj materijalnosti nasih slika gledam akvarele Ismeta Rizvica, nalazeci cudnu fluidnu vezu izmedju njih i umjetnikova lica. U mojim ocima jos uvijek lelujava zasanjenost Rizvicevih “java”. U mojoj ruci tjeskoba – da i ovaj put rijec ne ostane odvec troma pred hitrinom i intenzitetom ovog likovnog dogadjanja.

Na Rizvicevim papirima akvarel upravo jest. On jest ovde najbolje sto nam o akvarelu kao slikarskoj tehnici govori svaka strucna knjiga. U meni on jest narocit po tome sto radja potrebu da o njemu govori neka sira umjetnicka poetika. Ako bismo po baslarovskim uputama poceli ispisivati tu poetiku, trazeci osnovni motiv i “fundamentalnu boju” Rizvicevih slika, onda bismo ponajprije nasli Prirodu u zrcaljenju voda, kao motiv koji sabire u sebe sva vidjanja. “Fundamentalna boja” Rizviceva bila bi izmaglica, koju on pronalazi u prirodi akvarela, nimalo slucajno odabrana da izrazi svu tvarnost njegovih dozivljaja.

Ima u svakoj izmaglici nesto sto dopusta nezamislivom da ustraje. A nezamislivo – to je podrucje nase duse, i naseg duha. Otud lebdi akvarel uvijek na rubu izmedju stvarnosti i sna, njegujuci na tom istom rubu u sebi njihova jedinstva. Plah i zanosan kao i sama voda, akvarel ne dopusta da se u nama vrsi dioba izmedju misli i cuvstva, izmedju stvarnoga i sanjanoga. Zato i size u njemu nikada nema onu tezinu egzaktnog postojanja koju moze da mu da neka druga slikarska tehnika.

U Rizvicevim akvarelima uzorna je njihova osobina – sekundarnosti predmeta i primarnosti umjetnikova dozivljaja tog predmeta. samo povrsno oko ne vidi dalje od sizea na akvarelima: Kula u Pocitelju, Kuca u Blagaju, Bosanska kuca sa jablanom… Okupana pociteljska jutra, aksamski ljubicasti smiraj nalicima bosanskih kuca, suncani prodor u ravnodusnost zidne plohe unutar jednog arhitektonskog krajolika, propadanje neba ponad maglicastih obrisa nekoga grada posjeduju isti fluidni, isti etericni ton kao i zapisi Zelenog pejzaza, Jutarnje magle, Nemirnog predjela…

Tesko je biti pred ovim akvarelima a odolijevati osjecanju duboke veze Istoka i duse ovog umjetnika. Tesko je odoljeti podsjecanju da nam je akvarel dosao sa te strane svjetlosti i budjenja. I sa strane meditacije kojoj je neznana bilo kakva povreda meditiranog predmeta od strane covjeka. Iz prvog vrela buja izuzetna culnost ovog umjetnika za atmosferske fenomene koji su, uza svu svoju radikalnost, znak da i sama materija posjeduje svoje podrucje nedosanjanoga, svoje podrucje irealnoga. Na drugom izvoru njeguje Rizvic kaligrafsku profinjenost svoga slikarskog gesta, vidljivu narocito na akvarelima (Jutarnje magle, Pejzaz uz rijeku…) gdje u ruci umjetnika govori Priroda. Njena rukopisna poetika, ispisana u radosnoj pomahnitalosti drveca i lisca, po nekoj zacudnoj logici slikarskog solipsizma ostaje mi dalja od onih akvarela gdje se u smirenijem maglenom tragu, manje ispisanom ali transparentnijem, zrcali sama umjetnikova dusa.

Evo zapisa o stvarnosti punoj sna od jucer, i o snu od jucer punom stvarnosti naseg casovitog ljudskog postojanja. Rizvicevi akvareli su plah a ipak trajan zapis o onome sto ponistava ukletu logiku vremena – bivanja i nestajanja. Plahovit u dozivljajnosti, i trajan u rezonancama.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Thema bewerten