Mostarska raja - Arhiva 2006-2008

Quoted

Originalna poruka od Indijanac
MosHere, hvala ti za ove textove

Samo nastavi [[2v]]

Indi, drago mi je da ti se svidjaju.

Hvala puno za podrsku i citanje [[2v]]

Quoted

Originalna poruka od Bosanac
Nije loshe ,nije nimalo

Bosanac, hvala za citanje i rijeci podrske [[2v]]

Quoted

Originalna poruka od Ralle and brale
mosher hvala za ovo [[1v]]

Ralle, pravo mi je drago da ti se jos uvijek svidja ova tema.

Hvala puno za citanje i podrsku [[2v]]

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi preveo je Haris Tucakovic u oktobru 2004. godine, a objavljen je u novembru 2004. godine.


Johan Lorentz Hafstrom: ”Dnevne biljeske tokom putovanja u Dalmaciju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, proljeca 1902. godine”

Odavno zeljeh upoznati istocnu obalu Jadranskog mora sa, i iz zemljopisnog i iz istorijskog ugla, interesantnim zemljama Istrom i Dalmacijom, kao i bivse turske provincije Bosnu i Hercegovinu. Jedno takvo putovanje se ne moze napraviti bez odgovarajuceg drustva, a imadoh srecu i dobih za zeta Ernsta Dollinga. Medjutim, radi jezika i velikog turistickog talasa u netaknute krajeve, drzasmo zgodnim ici putem turist-biroa Carl Stangen u Berlinu, koji za proljece planira jedno slicno putovanje.

U vezi tih zemalja, pokusase me uplasiti grajom o razbojnistvima na Balkanu. Ja ipak vjerovah da je Austrija, koja od 1878. godine upravlja Bosnom i Hercegovinom, uspjela srediti prilike i da se, prema tome, ne moze govoriti o nekoj opasnosti. Ipak, radi pouzdanog misljenja o tome, obratih se jednom prijatelju u Stockholmu, a koji bijase u bliskoj vezi sa cuvenim slavofilom i putopiscem Alfredom Jensenom, molbom da se raspita oko toga. Uskoro primih slijedeci odgovor: ”Alfred Jensen te najodlucnije upozorava o putovanju u – Helsingland, mozda cak i u susjedni Halland (Helsingland, Halland – oblasti u Svedskoj); ali na Balkan, uz izuzetak turskih provincija, mozes putovati potpuno sigurno, posebno u pomenute – Dalmaciju, Crnu Goru (Cetinje), Bosnu i Hercegovinu. Njegovo iskustvo je, kao sto kaze pjesma ”nema razbojnika u cijeloj toj sumi”. To zvucase utjesno.

Pretpostavljah da hotelijerstvo u tim zemljama nije bas najbolje i da covjek ne moze biti ravnodusan na necistocu juznih zemalja, ali se hrabrih time da i drugi okusase isto iskustvo, da prosude izreku pjesnickog patrijarha Goethea: ”es wandelt niemand unbestraft unter Palmen”(Niko se nekaznjen nije nasao ispod palmi; autor navodi ”unbestraft”, kod Goethea je ”ungestraft” iz: ”Es wandelt niemand ungestraft unter Palmen, und die Gesinnungen andern sich gewiss in einem Lande, wo Elefanten und Tiger zu Hause sind.”, Die Wahlverwandtschaften, 1809.).

Plan putovanja: Polazak: Berlin, 1. aprila, ujutro za Bec (nocenje); Adelsberg (1 dan); Trst (noc); Pula (pola dana); Rijeka (2 ipo dana) uz izlete Opatija, Bakar; Zadar (pola dana); Sibenik (1 ipo dan) uz izlet na slapove Krke; Split (2 dana) uz izlete Solin, Trogir; Dubrovnik (3 dana) uz izlete Lokrum, Ombla i Trsteno; Cetinje (1 dan); Kotor (pola dana); Dubrovnik (pola dana); Mostar (2 dana); Sarajevo (2 ipo dana); Jajce (1 ipo dan); Banjaluka (pola dana); Zagreb (1 ipo dan); Budimpesta (2 dana) a preko Beca i Berlina natrag.(Autor koristi slijedece nazive gradova i mjesta: Berlin, Wien (Bec), Adelsberg, Triest (Trst), Pola (Pula), Fiume (Rijeka), Abbazia (Opatija), Buccari (Bakar), Zara (Zadar), Sebenico (Sibenik), Krka, Spalato (Split), Salona (Solin), Trau (Trogir), Ragusa (Dubrovnik), Lacroma (Lokrum), Ombla, Cannosa (Trsteno), Cettinje (Cetinje), Cattaro (Kotor), Mostar, Sarajevo, Jajce, Banjaluka, Agram (Zagreb), Budapest (Budimpesta); u zagradi su nap. prevodioca.)

Putuju: 7 muskaraca i 7 zena, od kojih su 3 gospodje, 2 udovice i 2 neudate zene. Socijalni status putnika: 1 penzionisani profesor (73 godine), zivahan, govorljiv i veoma hodoljubiv; 1 ”sluzbeni savjetnik”, 1 rentijer, 8 trgovaca, 1 dnevni zapisivac. Sluzbeni vodic na putovanju je gospodin Antoni.

Mostar, 19.04.1902.

Vec oko 5 sati ujutro bijasmo spremni za put u Mostar (polazak iz Dubrovnika). Novoizgradjenom zeljeznicom, i njenim tunelima i serpentinama, stizemo na planinske vrhove u visini Fort Imperiala i jos jednom mozemo baciti oprostajni pogled na suncano-sjajnu povrsinu Jadrana sa visinskog platoa, koji doduse ima stvarni kraski karakter, ali ipak pokazuje vise vegetacije nego planinske trase duz dalmatinske obale. Nakon par sati putovanja, zeljeznica se pocinje spustati. Dolazimo na zaravan oivicenu brdskim lancima sa obje strane. Polje buja vegetacijom zitarica, duhana i vinove loze. Sve je u proljetnom zelenilu. Putevi su okruzeni visokim smokvama i ostalim vockama koje pretezno rastu divlje. Svuda, gdje dostize pogled, vide se stabla vocaka i cvijece. Velicanstvena crvena boja sipaka sija na sve strane. Sve se iskazuje carobnom ljepotom. Nakon prolaska zeljeznicke stanice Capljina, koja ima prekrasan polozaj, ponovo dolazimo na kraski teren, lijevo od rijeke Neretve (desna obala Neretve, u smjeru putovanja – lijeva strana Neretve), sto zustro juri ovim stjenovitim krajem. Vegetacija ipak zadrzava svoju bujnost, a bijase interesantno vidjeti seljake kako u svojoj narodnoj nosnji rade na poljima. Uskoro, na drugoj strani rijeke, imamo priliku vidjeti staro razbojnicko gnijezdo Pocitelj (nije jasno odakle mu ova (dez)informacija), koje lezi naslagano na stijenama i okruzeno kulama i zidinama. Kuce se terasasto okupljaju oko velicanstvene dzamije, ispod koje usamljeni visoki cempres stoji kao cuvar tog hrama. Kod stanice Zitomislici vidimo srpski manastir, istog imena, i siroke i prekrasne prednje fasade.

Konacno stizemo u Mostar gdje susrecemo galamljive i vristece nosace, sa fesovima ili turbanima, kako se bore oko prtljaga kojeg morasmo fizicki braniti. Nadjosmo se, dakle, u uobicajenoj orijentalnoj svadji i neredu. Zatim se odvezosmo do zaista velicanstvenog hotela “Neretva”, podignutog od vlade. U staro tursko doba bijahu samo primitivna konacista za prijem putnika koji dodju i prodju. Zato je austrijska uprava svuda, u okupiranim zemljama, podizala hotele.

Mostar, 20.04.1902.

Rijetko se moze vidjeti zivopisniji grad od Mostara, glavnog grada Hercegovine, koji lezi uklijesten u visoka brda, dok Neretva huci iz svoje divlje i stjenovite postelje. Stvarni kontrast strmim, hladnim brdima jest najbujnija i najsocnija vegetacija u bascama i poljima sto ocarava dusu – jedan botanicki raj iz bajke.

Tokom moje setnje gradom otidjoh prvo do pazara – carsije – koja sadrzi masu butika najrazlicitijih vrsta. Posebnu paznju privukose mi krojacke radnje u kojima se mogu vidjeti prekrasne, zlatom pletene, nosnje. Odavde izadjoh na Stari most na Neretvi koji se svojim smjelim svodom pogrbio iznad rijeke. Tu je bozanstven pogled, kako na obje strane, tako i dolje u vrtoglavu dubinu. Most se ne prelazi vozilima jer njegova krtost ne trpi vibracije.

Odavde nastavih u dio grada Zahumje (Zahum). Tu je mnogo mirnije i tise i svugdje su basce. Iznad visokih zidova zivahnim koloritom nas docekuje behar; murve i smokve istezu svoje grane preko ulice; na sve strane – opijajuci miris. Nakon brzog uvida u rimsko-katolicku crkvu, novogradnju u vidu bazilike sa korintskim stubovima, uputih se uz brijeg ka, takodj novoizgradjenoj, srpsko-pravoslavnoj crkvi. Odavde se pruza cudesan pogled na cijeli grad sa svojih 30 dzamija. Svu tu carobnu panoramu prekriva najcistije plavo nebo, koje je ikada vidjelo ljudsko oko. Pri povratku ne zaboravih uzeti prekrasnu Karadjozbegovu dzamiju u obzir.

Mostar je grad sa 17.000 stanovnika, od kojih vise od polovine pripada Muhamedovom ucenju. To utice na promjene zivota u gradu: moze se vidjeti potpuno prekrivena zena kako se probija ulicom kroz guzvu, u hercegovacku narodnu nosnju odjevenih, muskaraca i zena.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi preveo je Haris Tucakovic u oktobru 2004. godine, a objavljen je u novembru 2004. godine.


Poslijepodne napravismo izlet na hercegovacku najvecu znamenitost, vrelo Bune. Ostavismo Mostar i dodjosmo na veliku ravnicu izmedju brda i Neretve. Na lijevoj strani se na sve strane vide vinogradi i vesele vile, a na desnoj samo kameniti teren. Nakon jednog sata stigosmo u Blagaj, gdje ostavismo vozila. Nastavismo put malom pjesackom stazom koja vijuga izmedju rijeke Bune i visoke hridi, gdje rusevine starog dvorca Stjepanograda (Stjepangrad) mocno i dostojanstveno tronuju. Put zavrsava kod jedne ruinirane dzamije, sa izlazom na verandu, gdje se pojavljuje caroban prizor: pecina ukrasena stalaktitima iz koje silovito istice duboka rijeka Buna. To je ista prirodna pojava koju smo upoznali kod vrela Omble (autor u prvom dijelu knjige opisuje boravak u Dubrovniku i izlet na vrelo Omble). U kuci kraj pecine je jedna vrsta mauzoleja sa dva sarkofaga u kojima su sahranjene dvije svete osobe.

Danas smo dozivjeli pravu africku vrucinu. Vece je, doduse, donijelo izvjesno olaksanje, ali vrelina nastavlja isijavati iz pregrijanog stijenja. Medjutim, bozanstveno je nocu sjediti na hotelskoj terasi, dok mjesec izliva srebrenu rijeku iz tamnoplavog nebeskog svoda, obasjavajuci tu pitoresknu oblast svojim magicnim zrakama, pri cemu se cuje sum drveca i rijeke.

Zelim iz Mostara zabiljeziti jedan mali dogadjaj koji pokazuje kako je u veoma ranoj mladosti i s koliko dubokom ozbiljnoscu kur’ansko sveto ucenje usadjeno u svijest vjernika.

Pri dolasku ovamo zaposlismo, kao naseg specijalnog posluzitelja i vodica, jednog trinaestogodisnjeg turskog decka, koji odlicno govori njemacki. Posto ne mogoh izgovoriti ili upamtiti njegovo islamsko ime, prozvah ga Kisse-Misse, zbog slicne zvucnosti sa njegovim nerazumljivim turskim imenom. Cak ga kasnije i njegovi turski drugovi zvahu Kisse-Misse. Decko bijase veoma zivahan i horan, pa me je zabavljalo raditi s njim. Tako ga pozelih nauciti neki svedski izraz i nagovarah ga da ponavlja: ”gamle trindskalle” (stari debeljko) i rekoh mu da time u drustvu pozdravlja svakog Svedjanina. Decko se udalji, a ja unaprijed uzivah u iznenadjenju Svedjana koji ce biti tako nazvani. Onaj koji bijase prevaren – bijah medjutim ja, jer umjesto da obavi moj nalog, ode Kisse-Misse do gospodina Antonija i rece: ”Onaj gospodin (pokazujuci na me) zeli da odem do onoga i onoga i kazem ’gamle trindskalle’, ali ja to ne zelim, jer ne znam sta to znaci, a to moze biti neka uvreda!” Lijepa opreznost kod jednog trinaestogodisnjaka.

Kao sto rekoh, decko bijase prijatan i ponudih ga da me u povratku prati u Svedsku, gdje namjeravah voditi brigu o njemu. Njegove mrke oci sijevnuse od ushicenja na taj prijedlog, ali samo nakratko. Odmah se pojavi duboka ozbiljnost na njegovom licu i placucim ocima odbije on moj prijedlog. Upitah ga veoma zacudjen – zasto ne zeli da me prati, posto bi ocigledno imao mnogo bolje zivotne uslove nego sto ih sad ima. On odgovori: ”U vasoj zemlji ne postoji ni jedna dzamija u kojoj bih mogao uciti svoje molitve”. Pokusah ga uvjeriti da mi cak imamo crkve u kojima bi mogao moliti, ali on bijase neumoljiv, bez obzira sto ga je rastanak sa mnom cinio tuznim, sudeci po njegovim obilnim suzama, ukoliko nisu uzrokovane mislju da ce izgubiti svoje pare, koje mu tada dobacih.

Sarajevo, 21.04.1902.

Danas oko podneva napustismo Mostar i dodjosmo ovde u pola 7 poslije podne, nakon sto tokom putovanja uzivasmo u najcudesnijim prirodnim ljepotama. Put ide plodnim uskim dolinama postepeno se penjuci u pustije i divlje planinske strane pokraj divlje i kuljajuce rijeke Neretve. Prolazimo Komadinin potok, koji se uz buku i halabuku, noseci stijenje, survava u Neretvu. Dahcuci “parni konj” penje se s naporom uz strmine i kroz tunele. Unutar smo klanca nemjerljivo visokih planinskih zidova. Kakva li je silna prirodna snaga uspjela prokrciti put rijeci kroz te gigantske mase stijenja, koja je vremenom otvorila put jurecem vozu?! Niz te vrtoglave litice rusi se vodopad koji u to doba godine pjeni od obilnog bogatstva. Zatim prodjosmo Jablanicu i jedan visoki most iznad, u svom bijesu lijepog, Doljanka-klanca, cak i u poredjenju sa hucnom i pjenusavom Neretvom. Na kraju stigosmo u divlje-romanticni Konjic. Ovde scenarij poprima drugaciji karakter. Priroda cijelim putem obrce slike, velicanstvenije i ljepse jedna od druge. Bujno rastinje odijeva brezuljkasto zemljiste u najsarmantniju nosnju. Tu i tamo privlace pogled planinski vrhunci omotani snijegom. Cudi – sto ih juzno goruce sunce nije jednim jedinim pogledom otopilo u suze! Preko zeljeznog mosta prelazimo Luka-klanac, pruga poprima snazan uspon i moze se savladati jedino posebnim zupcastim uredjajem, koji nas uskoro dovodi na najvisi vrh, slivnu granicu izmedju Jadranskog i Crnog mora, koja je takodje i granica izmedju Hercegovine i Bosne. Kroz dugi tunel dolazimo na stanicu Ivan. Odavde put vodi nadolje. Hercegovacke prkosno-divlje planinske formacije ustupaju mjesto prekrasnim sumama i plodnim dolinama; drazesne kuce i sela nas pozdravljaju sa svih strana. Sto se vise priblizavamo Sarajevu, to su planine dalje iza nas. Bogato beharajuce i nebrojive vocke, bujne livade i zitna polja sire se za nase poglede.

Utisak pri dolasku je da se nalazimo u novom evropskom gradu. Putem do hotela prolazimo sirokim ulicama sa svojim novim, drzavnim kucama, velikim prozorima na trgovinama i beckim kafanama.

O autoru:

Hafstrom, Johan (Janne) Lorentz, lijecnik i putopisac, rodjen 24. marta 1838. godine u Helsingborgu, umro 31. maja 1918. godine, doktor medicine 1868. godine, obavljao ljekarsku praksu u Helsingborgu od 1867. godine, lijecnik pri ljekovitom izvoru Halsa 1867.-1906. godine, imenovan vojvodom lijecnika Vastergotlanda 1868. godine, kraljevim lijecnikom 1877. godine, bio gradski lijecnik u Helsingborgu 1880.-1883. godine i glavni gradski lijecnik 1883.-1906. godine. Odlikovan 1894. godine zlatnom medaljom za unaprjedjenje vakcinisanja u kraljevstvu.

Hafstrom je bio jedan od prvih lijecnika u Svedskoj koji su primjenjivali Metzgerovu metodu masaže (Dr. Johann Metzger (1839.-1909.), holandski lijecnik; Metzgerova metoda je danas poznata kao svedska masaza i uz finsku i rusku spada u tri osnovne skole zapadne masaze). Tokom vise godina vodio je skupstinu grada Helsingborga i kantonalnu skupstinu u Malmou. Hafstrom je objavio vise medicinskih radova.

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Danis Hrvic, a objavljen je u martu 2005. godine.


Od Mostara do Carigrada i Madjarske

Mustafa Hrvic (sin hadzi Osmana Hrvica, inace hatiba dugogodisnjeg imama u Zahumskoj dzamiji u mahali Pijesak u Mostaru), rodjen je 1888. godine u Mostaru u mahali Zahum.

Skolovao se u Mostaru i u Turskoj, gdje je 1911. godine maturirao i polozio ispit zrelosti u Carigradu, zatim u Madjarskoj gdje je na Kraljevskom madjarskom sveucilistu u Debrecinu primljen na studij prava i drzavoslovnog fakulteta kao redovan student, pocevsi od 1. septembra 1912. godine.

Na Debrecinskoj reformatorskoj pravnoj akademiji sveucilista, zavrsio je nauke prava 1916. godine, ciju je diplomu potpisao dekan dr. Bella Kun, koji je uz Lenjina bio organizator Oktobarske revolucije u Rusiji i Madjarskoj.

Kao rektor sveucilista diplomu je potpisao i prof. dr. Benizak Nandor.

Od 1916. do 1918. godine sluzio je u svojstvu zupanijskog administrativnog vjezbenika, zupanije Terotanske u Petrovgradu – Veliki Beckerek (danasnji Zrenjanin), gdje je zavrsio i pripravnicki staz i polozio drzavni ispit.

Po zavrsenom fakultetu vraca se u Mostar, gdje se 1919. godine zeni Dutkom, kcerkom hadzi Ibrahimage Slipicevica iz mahale Carina u Mostaru. Vjencanje je obavio kotarski serijatski sudija Semic. Neposredno poslije toga, ukazom je postavljen za kotarskog predstojnika u Bihacu. Tu mu se, 1921. godine rodio i prvi sin Haldun (po turskom imenu Ibn Haldun, a najmladji sin Danis, dobio ime perzijskog porijekla).

Po potrebi sluzbe, tadasnja pokrajinska uprava za BiH, 1922. godine postavlja ga za kotarskog predstojnika u Konjicu, a 1923. godine na istu duznost u Bosanski Samac, pa u Capljinu. Njegovo velicanstvo kralj Aleksandar I, 1924. godine na prijedlog ministra unutrasnjih djela, ukazom ga rasporedjuje za cinovnika drugog reda Velikog zupana mostarskog.

Godine 1925. ministar unutrasnjih djela, dekretom ga postavlja za policijskog cinovnika kod Velike zupe mostarske oblasti Ministarstva unutrasnjih djela Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Iste godine rjesava da se Hrvic Mustafi, kotarskom predstojniku kod Velikog zupana Mostarske oblasti, povisi osnovna plata, od drugog na treci stepen, i da se poveca stanarina sa 1200 dinara na 1500 dinara godisnje.

Odlukom Komisije za ocjenu 1933. godine pri Kraljevskoj banskoj upravi Primorske banovine u Splitu, Mustafu Hrvica, sreskog nacelnika, ocjenjuje ocjenom ”dobar”. U ime Njegovog Velicanstva, kralj Petar II, na prijedlog ministra unutrasnjih poslova 1938./39. Hrvic Mustafu postavlja na novu duznost u nacelnistvu.

Banska vlast Banovine Hrvatske, predsjednicki ured, 1940. godine donosi rjesenje kojim se Hrvic Mustafa, umirovljuje sa pravom na mirovinu po godinama sluzbe.

U narednom periodu, zbog nedostatka obrazovanih, skolovanih i iskusnih drzavnih sluzbenika, reaktivirao se, te radio u sreskom nacelnistvu u Capljini sve do 1946. godine kada je Narodna skupstina Bosne i Hercegovine, Ministarstvo finansija, donijelo rjesenje o penzionisanju, kojeg je potpisao ministar finansija Avdo Humo.

Hrvic Mustafa je osim kraljevskih diploma bio i poliglota. Govorio je tri strana jezika i to: perzijski, turski i madjarski, te bio sluzbeni sudski tumac za te jezike. Bio je strastveni sahista, to mu je bila velika radost. Umro je 1951. godine u Mostaru u 63. godini zivota. Pokopan je u Sarica haremu.

Kiše, [[1i]] [[1i]]

Jos uvijek nekako (kako-tako) odrzavam redovno obe teme, a nadam se da ce ti propusteni tekstovi biti dovoljno interesantni za citanje i tako bar malo pripomoci u sto brzem i bezbolnijem oporavku [[1i]] [[3f]]

Javim ti se duze "private" cim pronadjem malo vise slobodnog vremena [[1d]]

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarevic, a objavljen je u januaru 2005. godine.


”Mozda sam domorodno opterecen ali ne vidim u Evropi manju zemlju s tako nesrecno ogromnim mirazom naslijedjenim od sudara i prozimanja nekoliko najvecih evroazijskih civilizacija na njenom tijesnom prostoru, civilizacija cije usreciteljske parole i programi, vojnicke cizme i profiterska grabez ovu teritoriju nisu ostavile na miru dva milenijuma.”

Mnogobrojne teme obrade istorije stanovnistva privlacile su istrazivace i naucnike razlicitih disciplina. Istoricari demografi nastoje kretanja stanovnistva prikazati kao fenomen veoma vrijedan paznje, kako u proslosti tako i u sadasnjosti, fenomen koji nije samo posljedica politickih dogadjaja, vec i kap tihog kreatora koji utice na te dogadjaje. Kretanja stanovnistva bila su uslovljena razvojem gradova, trgovine, ratova, epidemijama (kuge) usljed cega dolazi do depopulacije stanovnistva. Na podrucju hercegovacke regije depopulacija stanovnistva je u permanentnom usponu od dolaska Osmanlija, nastavljajuci se za vrijeme vladavine monarhisticke Austrije, Kraljevine SHS, Socijalisticke Jugoslavije, da bi evo krajem XX i pocetkom XXI vijeka intenzitet bio porazavajuci. Hercegovina kao podrucje istorijskih previranja pruzala je i pruza bezbroj podataka o junacima i izdajicama, pobjednicima i pobjedjenima, naseljenim i protjeranim. Tu istoriju cini nepregledni niz anonimnih ljudi koji sve vise postaju zaboravljeni.

Disperzijom raspolozivih izvora, prilikom istrazivanja o mostarskim zanatlijama i trgovcima – pravoslavcima, postao je problem i pored pokusaja da se prikupi vise podataka u cjelinu o ovoj populaciji, pogotovo o onima koji su sa ovih prostora otisli na blize evropsko i prekookeansko tlo.

Prvi pisani poznati dokument Povelja bosanskog bana Kulina iz 1189. godine, svjedoci o nesmetanoj trgovini Bosne i Dubrovacke Republike.

Ban Ninoslav u prvoj od povelja izdatih Dubrovcanima, potvrdjuje sve povlastice svog predhodnika. Ostali vladari mijenjaju te odnose, dok je Tvrtko, kralj Srbije i Bosne u XIV vijeku uveo nove odnose u trgovini izmedju dvaju drzava. Dolaskom na vlast 1326. godine Stjepan II Kotromanic obavjestava Dubrovcane da ce ”uzimati od njihovih trgovaca kao i ostalih carinu”. Ove povelje, njih 20, sa pismima bosansko-hercegovackih kraljeva, banova i vojvoda, nalaze se u Dubrovackom arhivu iako im je mjesto u Bosni i Hercegovini. Mnoga vrijedna bosanskohercegovacka gradja nalazi se u Becu, Istanbulu, Parizu, Beogradu, Dubrovniku i po drugim mjestima, a isto tako i u vlasnistvu privatnih lica i vjerskih institucija pa su potencijalni korisnici onemoguceni da se istom koriste.

Mostar je smjesten u dolini rijeke Neretve koja protice kroz njegovo srediste. Zahvaljujuci njenom plodnom aluvijalnom tlu, grad je imao uslove da se razvije kao privredni, trgovacki i upravni centar Hercegovine. Na njenoj lijevoj obali nalazi se glavni dio stare mostarske carsije koja se prostire od Male Tepe do Starog mosta, a na desnoj je Prijecka carsija. Toponim ”prijecka”, govori o sporednom znacaju tog dijela Grada sve do dolaska Austrougarske (1878.). Nakon izgradnje zeljeznickog mosta (1882.), uskotracne pruge Sarajevo-Mostar-Metkovic (1891.), Gimnazije (1901.-1903.), Rudnika (1918.), ovaj dio grada postaje znacajniji. Stanovnistvo Mostara osim zanata i trgovine, pretezno se bavilo uzgojem juznog voca i vinove loze kao i proizvodnjom cuvenih vina i rakije.

Na samom pocetku trgovina na prostoru Mostara i okoline bila je u sjeni trga Drijeva. Glavna saobracajnica kojom se odvijao promet robe sa trgom Drijeva bio je Neretljanski put (via Narente) koji je isao lijevom obalom Neretve do Bisca gdje se nalazila raskrsnica puteva. U jednom pravcu moglo se za Nevesinje i Stolac, a od Blagaja islo se za Mostar pa preko drvenog mosta do Konjica. Jedan put od Imotskog vodio je kroz Mostarsko blato do Mostara. Svi putevi toga doba bili su karavanski sto upucuje da su se mogli kretati samo ljudi i natovareni konji. Mostarska carsija postaje postepeno mjesto trgovine, te samim tim pruza i vece uslove za otvaranje trgovackih i zanatskih radnji.

Prve radnje (ducani) bile su locirane na Mejdanu (danas Trg 1. maj), oko Sinan-pasine dzamije. Vakufi i vakifi odigrali su znacajnu ulogu u razvoju carsije. Pominjemo samo neke. Cejvan-Kethoda izgradio je 67, Nesuh-aga Vucjakovic 26 i Zaim Hadzi-Mehmed-beg, poznatiji kao Karadjozbeg 58 ducana od cega 42 za trgovce a 16 za tabake (kozare). Prijecku carsiju u izgradnji pomogla su tri vakifa sa gotovo 60 ducana.

Prvi ducani su izgradjivani vecinom od drveta. Ponegdje iza ducana gradile su se magaze od kamena. Interesantno je spomenuti, da su tri mostarske ulice nazvane po zanatlijama koji su tu imali svoje ducane: Kazaska carsija (kasnije Sahat-kula, danas Ulica brace Bajata), Kujundziluk carsija i mahala Tabhana. Isto tako pojavljuju se i prezimena porodica po zanatima kojim su se bavili njihovi preci: Berberovic, Bicakcija, Bojadzija, Demirovic, Kahvo, Samardzic, Kujundzic, Terzic, Tabakovic i drugi. Putnici i trgovci dolaskom u Mostar radi svojih poslova, boravili bi i nocili u hanovima.

”Najstariji han izgradio je Cejvan-Kethoda 1554. godine i imao je osam soba, sjenicu i magazin za jecam kao i jednu kucu za handziju. Nalazio se u Ulici Kuluk povise bivse radnje trgovca Simata Mrava.

Pored ostalih mostarskih hanova poznat je bio Komadov han, kasnije Damjanovica, koji se nalazio u blizini Tabacice dzamije i imao je jednu gostionicu. Bio je jedan od najprostranijih hanova a srusen je 1941. godine prilikom bombardovanja Mostara. U blizini istoimene dzamije nalazio se i han Srpsko-pravoslavne opstine izgradjen 1894. godine. Kasnije je ovaj han sluzio kao stambeni objekat.”

U prvoj polovini XVI vijeka, zahvaljujuci toleranciji sultana Sulejmana Velicanstvenog (1520.-1556.), mostarski i drugi trgovci mogli su nesmetano trgovati unutar Bosne i Hercegovine kao i sa dalmatinskim gradovima Sibenikom, Zadrom, pogotovo Dubrovnikom, zatim Trstom, Venecijom i Ankonom. Trgovali su sa Ismailom i Odesom, te drugim jacim centrima susjednih zemalja. Na osnovu objavljenih radova razlicitog pristupa obrade ove teme, bili smo u mogucnosti stvoriti jasniju sliku izmedju dubrovackih moreplovaca i brodara kao ucesnika u trgovanju sa mostarskim trgovcima. Tokom XVI vijeka dubrovacki brodari prevozili su trgovacku robu izmedju Dubrovaèke Republike i stranih luckih gradova. U XVII vijeku sveukupno stanje tih brodova bilo je vece i kvalitetnije od Venecije, te su mnogobrojni hercegovacki trgovci, pored sudjelovanja u plovidbi cesto i sami iznajmljivali iste od brodovlasnika za prevoz svoje robe. Uvozili su: tzv. crvenu zemlju koja se upotrebljavala u gradjevinarstvu, kafu, laneno platno, svilu, pamuk, zacine, caj, so, ulje, oruzje, orudje i druge artikle, a ponekad su mijenjali iste za svoje proizvode.

(Nastavlja se)

Evala Sipak! [[2v]]

Hvala za citanje, drago mi je da ti se svidja, svrati opet ponekad, bice jos dosta tekstova; nadam se da ce pretezno biti i dalje interesantni i citani [[3f]]

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarevic, a objavljen je u januaru 2005. godine.


Izvozili su: meso, kozu, vunu, krzno, med, vosak, drvo, ugalj, smolu, obruce, bacve, vunene tkanine, izradjevine od zlata i srebra, vina i rakije, voce i drugo. Veletrgovac iz Mostara Vukasin Radovic, ukrcao je teret koza 16. oktobra 1636. godine na galiju kapetana Stjepana Dubca u Dubrovniku. Njegov sugradjanin, Petar Danilovic, obavio je 17. avgusta 1656. godine osiguranje tereta koza i druge robe, ukrcao je na brod zvani ”pataca”, kapetana Mata Cvjetkovica, prevezao i prodao u Ankonu a na povratku kupio je robu za svoje potrebe. Iako su bili primorani koristiti dubrovacke brodove za prevoz uz 9% interesa za premije osiguranja brodova, dubrovacki zelenasi ih nisu imali u svojim ”kandzama”.

Izmedju dubrovackih i trgovaca drugih gradova dolazilo je do zaduzivanja u novcu ili robi sto je bilo registrovano u ”Duznickim knjigama” Dubrovacke Republike. Pored ostalih u tim knjigama nalazimo i Mostarce: Ahmat, Petar Stankovic, Blazo Bozidarevic i drugi.

Iz ovih knjiga (teftera), saznajemo vazan podatak o uzajamnom povjerenju u poslovanju trgovaca. Ako uzmemo u obzir da su velike svote novca bile posudjivane onda je sigurno postojao i mehanizam za zastitu novca ukoliko se ne ispostuju rokovi pozajmice. Boris Nilevic u svom tekstu o bosanskom dinaru navodi ”Srodnost bosanskog i dubrovackog novca nema samo tehnicki i stilisticki karakter, nego se bosanski i dubrovacki dinari i tezinom, pa prema tome i novcanom vrijednoscu potpuno podudaraju. To kazuje nalaz iz sela Vranjske u bileckom kraju, iskopan 1901. godine. To je hrpa srebrenog novca od 203 komada: 19 komada su novci bana Tvrtka, a ostali su dubrovacki dinari iz istog vremena.” U XV vijeku Dubrovcani su jedno vrijeme uspjeli da nametnu svoj novac kao jedino sredstvo placanja u Bosni zahvaljujuci nesredjenom stanju nakon smrti Tvrtka I i cestim smjenama bosanskih vladara. Posebnom poveljom od 25. novembra 1461. godine, kralj Stefan Tomasevic zvanicno odobrava kolanje dubrovackog novca.

Mostarski trgovci radi povoljnijih uslova trgovanja odlaze u druga mjesta i u njima se nastanjuju, ali uvijek ostaju u vezi sa Mostarom, kao sto su clanovi iz poznatih starih pravoslavnih porodica, Skuljevica, Anicica i Opuhica koji su imali lanac svojih trgovina u Trstu i Ankoni.

Obzirom na intenzivan razvoj trgovine te dobre i vjeste trgovce i zanatlije, Mostar postaje privlacan za strance (Armene, Grke, Jevreje…), koji se u njemu nastanjuju, a Dubrovcani su pocetkom XVI vijeka oformili u njemu manju trgovacku cetvrt.

Mnogi putopisci putujuæi kroz Bosnu i Hercegovinu usput se zadrzavaju pored drugih mjesta i u Mostaru oslikavajuci ga na razlicite nacine. Nikola Bjankovic putujuci kroz Bosnu i Hercegovinu navodi da je 1703. godine u Mostaru zivilo i radilo 36.000 dusa. Dubrovacki nadbiskup Konventali pisao je 15. jula 1717. godine u Rim o pohodu mletackog vojskovodje Moceniga na Mostar i oznacava grad kao vece trgovacko mjesto. U jednoj povelji Alfonsa Aragonskog upucenoj hercegu Stjepanu, pominje se Mostar kao trgoviste oko mosta.

Pored vec spomenutih, prvi Mostarci koji su se poslovno povezivali sa Dubrovnikom da bi stekli manje robne kredite bili su hriscani – pravoslavci: Vuk Radovanovic, Vukic Vukotic i Marko Radibratovic. Pravoslavci su i Dimitrije Vukcic (1501.) koji se ozenio sa Ruzom i dobio u miraz 80 perpera, Nikola Vukasinovic (1505.), te prvi korisnik robnih kredita Vlahusa Milivojevic (15.12.1541.).

Radi zanimljivosti spomenucemo jos nekoliko podataka o mostarskim trgovcima – pravoslavcima, koji su se nastanjivali po drugim mjestima. Risto Lucic, nastanio se 1788. godine u Senju, dok Dositej Obradovic pored Sarajlija trgovaca u Zadru spominje Lazara Slavujevica Mostaranina.

Petar Kovacevic Mostarac, rodjen 19. avgusta 1793. godine, od oca Mihaila po zanimanju zlatara i majke Rose, jedno vrijeme boravi u Dubrovniku i Sarajevu a potom odlazi u Sibenik radi boljih uslova rada, a i zbog kuge koja je u to vrijeme harala ovim krajevima. Petar Kovacevic svojim postenjem stekao je veliki ugled u Sibeniku. Ucestvovao je u donosenju odluka pri sibenskoj opstini. Svojim zavjestanjem iz 1861. godine, obdario je mnoge crkve, skole i siromahe. Nakon njegove smrti (1861.) iz ostavstine od 10.000 forinta, izgradjena je i svecano otvorena (1870.), srpska djevojacka skola u Sibeniku, posvecena velikanu srpskog prosvjetiteljstva Svetom Savi. Radomir Stanic prilikom registrovanja natpisa pravoslavnog groblja na Bjelusinama, navodi grob br. 280. – Monaha Kovacevic Mojsia (umro 20. avgusta Miholjskog ljeta 1818. godine). Kovacevic Petar i Risto uzimali su novac u zajam od cesmenskog vakufa (1809. -1864.).

Da bi gradjani ucestvovali u zivotu i radu Dubrovacke Republike bilo je potrebno steci njeno drzavljanstvo (privilegij), pa su neki trgovci pravoslavci prelazili na katolicanstvo. Devedesetih godina XVII vijeka (9.11.1694.) na katolicku vjeru presao je Ivan Miletic, dosavsi sa bratom u Dubrovnik iz Mostara, kada je imao jedanaest godina. Dubrovcani su u jednom izvjestaju Francuzima posebno naglasili kako bi doseljeni pravoslavci svojom brojnoscu, bogatstvom i podrskom iz zaledja ugrozili katolike i zavladali u Republici, obzirom da su vec nekoliko puta to i pokusali.

”Dubrovacka Republika kao katolicka drzava stremila je da svi njeni drzavljani ispovijedaju katolicku vjeru radi ocuvanja homogenosti. Tolerisali su jedino jevrejsku zajednicu obzirom da ova, kao manjinska skupina, nije ugrozavala Dubrovcane. Javno ispovijedanje pravoslavne vjere bilo je zabranjeno, upravo radi blizine Istocne Hercegovine.”

Prije izgradnje pravoslavne crkve u Dubrovniku, pravoslavci su se organizovali u sklopu crkvene opstine. Osnovali su je 1790. godine na temelju dubrovackog zakona o bratstvima te uz dozvolu dubrovacke vlade na Posatu izvan zidina Grada, smjestili je u opstinskoj kuci. Tu su imali ispovijedanje svoje vjere ali ne javno. Pravoslavna crkva u Dubrovniku izgradjena je 1877. godine od bijelog korculanskog kamena sa dva zvonika. Gradio je Splicanin Andrija Perisic po nacrtu Emila Vecchiettija.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisala je Jagoda Serdarevic, a objavljen je u januaru 2005. godine.


Pravoslavci se kao izvoznici iz Mostara javljaju 1636. godine, a trgovali su volujskim kozama, kordovanom i zutim voskom dok su uvozili petrolej, svilu, pamuk i druge artikle za svoje potrebe. Da bi se trgovalo trebalo se i proizvoditi u cemu su se istakle mnoge zanatsko-proizvodne radionice. U sidzilu mostarskog kadije pominju se slijedece zanatlije: berberi i ranari, obucari i cizmedzije, curcije, dundjeri, zidari, klesari, stolari, sabljari, kovaci casovnicari. Kao kuriozitet navodimo da je prvi casovnik prodat 1633. godine za 6.384 akce, sto je tada bila cijena jedne kuæe sa bastom.

Od zanatlija najmnogobrojniji su bili tabaci koji se i sami pojavljuju kao izvoznici koza. Zanati kojim su se bavili pravoslavci u Mostaru imali su svoj pir ili slavu, uzimajuci kao zastitnika ili pokrovitelja svog zanata nekog od svetitelja.

Terzije
(Krojaci) imali su pir na veliku Gospoinu (28. avgusta) jer je na taj dan Bogorodica sila pokrov kojim je omotano tijelo Hristosa, kada su ga u grob polozili.

Kundurdzije
Slavile su sv. Spiridona (25. decembra) obzirom da je to prvi svetac koji je obukao kundure i cizme.

Cebedzije
(Kotzenmacher) i mutapcije, slavile su sv. Savu (27. januara). Cebedzijski zanat bio je razvijen u Mostaru tek u XVIII vijeku i izvozili su svoje proizvode u Bukurest i te zanatlije su bile vecinom pravoslavci.

Ekmecije
(Pekari) pirovali su na sv. Todora – Todorovu subotu (23. februara), koji im je pomogao da izbjegnu zamku cara otpadnika koji je mrzio hristjane, te na casne im slave naredjivao da kuhaju hljeb sa mlijekom, u namjeri da ih pomrsi. Dva spomenika na Pasinovackom groblju su sa naznakom ekmedzijskog zanata i to prvi iz 1783. godine posvecen Djuri, a drugi Tosi u 1823. godini. Pekarski zanat u Mostaru bio je najstariji i u rukama muslimana od XVI do XIX vijeka, kada je presao u ruke pravoslavnih gradjana.

Dundjeri
(Zidari) – slavili su apostola sv. Tomu (19. oktobra), kao prvog majstora koji se posvetio. U izgradnji Kresevskog samostana 1767. godine ucestvovalo je 18 zidara iz Mostara izmedju ostalih protomajstor Mihajlo Bovanic, koji je sahranjen na Pasinovackom groblju. Godine 1875., imali su svoj esnaf sa 70 zidarskih majstora i oko 200 segrta.

Kujundzije i sahadzije
Ove zanatlije slavile su Cara Konstantina (3. juna). Car je prvi pronasao krst na kome je razapet Hristos, a kujundzije ga u zlato okovali. Na Pasinovackom groblju Radomir Stanic je registrovao spomenik posvecen Milosu kujundziji koji je umro 1691. godine, te navodi da je to vjerovatno onaj isti Milos koji se spominje u jednom sidzilu iz 1685. godine.

Mostarske kujundzije bavile su se izradom raznih proizvoda (pafte, kukace, puce za manzete, spiode za kravate, cigarluke, duhanske kutije, toke, kandila i drugo). Sredinom XVI vijeka mostarski nakit prodavao se po drugim mjestima i zemljama. Zlatarski zanat mladici su izucavali u Dubrovniku.

Krajem XIX pa do sredine XX vijeka, posljednje kujundzije su: Mihail Miho Dugonja i njegovi sinovi, Atanasije Ato Kujic i sinovi, Uros J. Kuic, Danilo Pes, Mate Smoljan i sinovi, Ilija Buha, Stojan Kacic i drugi.

Kovaci i kalajdzije
Slavili su sv. Trojicu – Trojicin dan (26. maja).

Na Pasinovackom groblju nalazi se grob, datiran 1768. godine, Petra bravadzije koji je bio nesto imucniji od ostalih.

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Cumurija, a objavljen je u septembru 2000. godine.


U radu Nasufa Fazlagica pod nazivom ”Proslost iskicena legendama - dvorske spletke u Hercegovini” je receno: “U Sandalja Hranica (1370. - 1435.) u XIV vijeku u selu Cernici kod Kljuca postojala je carinarnica, trg i dubrovacka kolonija...”

Cernica (malo seoce u Gatackom polju u Hercegovini) se ponegdje u istorijskim izvorima naziva Crnica.

Postoji misljenje da je Cernica jos u rimsko doba bila trgovacko naselje iako ovde nema rimskih tragova osim jedne skracenice na liticama Sarica grada...

Cernica, mostarska cetvrt je dobila ime po Hadzi Memiji, koji je bio rodom iz varosice Cernice (Gatacko polje). Njegovih potomaka je bilo u Mostaru 1633. godine i zvali su se Cernice.

Naspram Sinan-pasine dzamije, zvane i Atik (stare) dzamije izgradjene 1507./08. godine sigurno najstarije dzamije u Mostaru, a preko Neretve uz desnu obalu u dubini (tada vec nazvanog) Cernickog polja gradi se malo naselje sa prizemnim kucama (plocarama). Tu su prije bili vinogradi i kukuruzista kao i neobradjene parcele.

Hadzi Memija iz Cernice sagradi sebi kucu, a i dzamiju prije 1600. godine. Porodice Hadziomerovica su dosta kasnije nesto radili u ovoj dzamiji pa su je stanovnici Cernice prozvali Hadziomerovica dzamijom.

U ovom predjelu Cernickog polja naselise se mnoge porodice: Alajbegovica (1754.), Aganovica (1754.), Arpadzica (1754.), Asika (Cumurija) (1754.), Badzaka (1784.), Breka (1866.), Batlaka (1754.), Cemala (1765.), Cumurija (1600.), Curica (1754.), Colakovica (1779.), Demirovica (1839.), Dzeba (1869.) - katolici, Dzudza (1754.), Efica (1773.), Hadrovica (1754.), Halebija (1754.) kazu Biscevic!? se zvao, Hadziomerovica (1754.), Huma (1754.), Huskovica (1849.), Huremovica (1754.), Kalajdzica (1754.), Karabega (1765.), Koludera (1875.), Kotlica (1849.), Kudina (1877.), Kudra (1754.), Makeljica (1864.), Mezica (1772.), Milica (1754.) - katolici, Mrkonjica (1754.), Muftica (1792.), Obada (1780.), Omeragica (1849.), Pekusica (1875.), Popovaca (1754.), Lakisica (1651.), Kresa (1818.), Rajkovica (1820.), Rudinaca (1818.), Stupaca (1860.), Sapuha (1849.), Seva (1736.), Tula (1849.), Tuta (1844.), Velica (1754.), Vila (1767.) ili podatak iz ”Sidzila mostarskog kadije”, (Muhamed A. Mujic, strana 91.) godina 1632.: 1634., Volodera (1822.) i drugih. (Porodice koje su stanovale ili i danas stanuju u mahali Cernica, stavljeni su po sjecanjima Mostaraca i spisak je sigurno nepotpun. Sve do polovine XVII stoljeca nije bilo prezimena. Narocito su stavljana prezimena radi laksih oznaka licnosti u drzavnim komunikacijama sa pojedinim licima. Prezimena su uzimana na osnovu prikupljenih podataka iz raznih porotokola, sidzila mostarskog i blagajskog kadije, zatim raznih tapija iz turskoga perioda, rodjenih, vjencanih i umrlih, te sa epitafa sa nadgrobnih spomenika. Uz svako nabrojano prezime stavljena je godina zivljenja u Mostaru. Nakon posljednjeg rata 1992. - 1995. godine mnogi stanovnici su u progonstvu i izbjeglistvu po bijelome svijetu.)

Mnoge od ovih porodica grade stambene objekte uz Neretvu (Nerentu) ostavljajuci prostore uz obalu, pojas za cernicke basce, koje su se navodnjavale nekada Neretvom i rukavcima djeriza (kanala za protok vode iz rijeke Radobolje). Skoro uz svaki stambeni objekat su lijepe kaldrmisane i okrecene avlije. Kroz pojedine su, takodje, nekada prolazili djerizi. Basce i avlije obiluju vocem: smokve, kajsije, tresnje, nar (Mostarci ga zovu sipkom), te raznim povrcem. Danas od mahale Cernice ostalo je vrlo malo kontura starine. Najstarije porodice su izumrle Halebije, Rudinci, ... Nakon posljednjeg rata ove sokake nastanjuju doseljene porodice iz ruralnih predjela, narocito istocne i juzne Hercegovine. Ruse se stari objekti i prave novi moderniji.

KULA U BLIZANCIMA

Istoricar, teolog, hadzi Hivzija Hasandedic tvrdi, na osnovu istrazivanja i tvrdnji istoricara Vladimira Corovica a u radu ”Mostar i njegova srpska pravoslavna opstina” (Beograd, 1933. godine) iz izvora samo njemu poznatih da Cisici, Cumurije, Dzudze, Efice, Temimi i Taslamani, te jos neke mostarske porodice, a po pricanju i nekih starijih Mostaraca vuku porijeklo iz Turske i da su njihovi preci vjerovatno dosli kao osvajaci. Ovaj podatak nije cisto dokumentovan.

Na putu prema Citluku, u selu Blizanci, do zadnjeg rata 1992. - 1995. godine su zivjele muslimanske porodice Durakovici i Djukici, dok su Efice i Velici iz Mostara imali ovde svoje kule i imanja.

U popisu mostarskih porodica se spominje Abdulah Efica koji je zivio u Mostaru 1773. godine. Hasan efendija Efica bio je imam 1793. godine i hatib u hadzi Memijinoj dzamiji u Cernici. Clanovi ove porodice vrsili su imamsku duznost i u Nezir-aginoj dzamiji na Spilama (Kapetanovina). Za Nezir-aginu dzamiju na Spilama (Kapetanovina - Semovac) Mehmed Efica je oporucio 1890. godine jedan vinograd u Cimu od jedne i po motike (750 trsova), te odredio da se svake godine kupuju po 3 oke ulja za dzamiju i da mu se uci za dusu.

Pocetkom prosloga stoljeca u Kuluk ulici u Potkujundziluku, Mehmed Efica uvakufio je ducan. Ovaj ducan od 1812. do 1814. godine drzao je neki ekmekcija (pekar) Krsto.

Eficina kula u Blizancima locirana je na uzdignutoj zaravni i iz nje se kontrolisao put Citluk Zitomislic. Ovaj put je bio podlozan napadima od uskoka Morlaka iz Dalmacije koji su pljackali, ubijali i vodili u ropstvo.

Na samoj kuli je postojao i natpis iz koga je bilo vidljivo da je kula izgradjena 1105. (odnosno 1693.) godine. Sastojala se od prizemlja i dva tavana (sprata). Na istoj su vidljivi usjeci - puskarnice, te se, zasigurno, moze tvrditi da je sluzila, i kao tvrdjava, i kao stambeni objekat.

Eficina kula u Blizancima vec odavno se nalazi u posjedu katolicke porodice Soldo.

Medju Eficama je bio veoma ugledan i ucen covjek Osman Nuri Efica. Zivio je u Mostaru pocetkom XIX stoljeca i bio je muderis (nastavnik u medresi - vjerskoj skoli za ucenike srednjoskolskog uzrasta).

U popisu mostarskih prepisivaca i pisaca na orijentalnim jezicima spominje se i Hasan Efica, sin Osmanov (1786. godine).

U spisku vlasnika knjiga koji su posjedovali dva i vise djela, izdvajam Saliha, sina Idrisova, Eficu i Osmana efendiju.

Iz prikupljenih podataka starih mostarskih porodica vidljivo je da su Efice zivjele, te da i danas njihovi potomci zive u desnom dijelu Mostara (Stari grad) u mahalama Podhum, (Ograda), Cernica i lokalitet zvani Bare u Ilicima. Medju najstarijim clanovima ove porodice je Abdulah Efica. Isti je upisan u Sidzilu mostarskog kadije koji je svjedok jednoga spora iz 1773. godine.

U Mostaru je postojao i vakuf hadzi Saliha Efice, ali podaci o njemu nisu sacuvani.

Esad Efica bio je vlasnik nekretnina u Ulici Brace Catica 1984./85. godine. Da li se i danas te nekretnine vode na njemu nije mi poznato.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Ismet Cumurija, a objavljen je u septembru 2000. godine.


Nakon posljednjeg rata izgradjena je velelepna kuca Seada i Senada Efice upravo na mjestu stare trosne kucice koja je bila u vlasnistvu njihovog oca Enesa u Ulici Brace Djukica br. 3.

O HADZI JUSUFU EFICI

Hadzi Jusuf Efica je stanovao u mahali Cernica u Mostaru u drugoj polovini XIX i pocetkom (dvije decenije) XX stoljeca vjerovatno u danasnjoj Hadziomerovica ulici br. 1. Stariji Mostarac Hilmija Vila, (rodjen 1923.) prica da su Efice imale neke nekretnine u blizini novosagradjenog pjesackog mosta na Bunuru.

Da li je prije Eficinog cardaka (kuce) bio stariji objekat od danasnjeg, ili je isti cardak u kome je on stanovao, nije utvrdjeno. Danasnji cardak je preuredjivan i obnavljan poslije ratova. Cardak se nalazi istocno od hadzi Memijine dzamije. Ima prekrasnu kaldrmisanu avliju u koju se ulazi na dvokrilnu kapiju. Nedaleko od Efica, u danasnjem Cemalovica sokaku br. 10, stanovala je nekada porodica Huma. Potomak ovih porodica je i poznati mostarski pjesnik Hamza Humo (1895. - 1970.). Danas je to u vlasnistvu Huseina Muftica - Huse.

Efice imaju svoje nekretnine u predjelu zvanom Bare (Ilici) koje se protezu nizvodno uz rijeku Radobolju s lijeve strane. To nekada bijase prekrasan prirodni ambijent vinograda i vocnjaka. Eficine nekretnine su na kraju Bara, na samome izlasku na put uz koji se nalazi imanje katolicke porodice Kljajo. Zna se sigurno da tu vise Efice ne zive, a nije poznato i kada ce (i da li ce) im biti omoguceno da preuzmu svoje posjede na koristenje. Uz samo imanje sa kucom, put je bio natkriven oko 100-150 metara krasnom ”Eficinom odrinom”, koja bi u toplim ljetnim danima setacima kroz Bare pravila ugodnu hladovinu. Tu je nastala i popularna sevdalinka “Bulbul pjeva okolo Mostara” koju napisa poznati mostarski pjesnik Aleksa Santic (1868. - 1924.). Kroz Bare se nekada setao i Hamza Humo. Obojica su u Barama trazili svojoj dusi smiraj i inspiraciju. Hamza bi setajuci otisao i do svoga imanja u Cimu. Iz njegovog vinograda su se rumenile nabrekle tresnje, zlatnozuti i zeleni grozdovi prvoklasne zilavke i modre blatine, napukli plodovi nara (sipka), te okovijale medene smokve tenice i jedre petrovace. Na tom svom imanju je Hamza dobio inspiraciju da napise svoje remek-djelo “Grozdanin kikot” (1927. godine).

Hadzi Jusuf efendija Efica imao je zemljiste 1894. godine na uglu Stefanijina setalista i Nove bolnicke ulice (sjeverno od mostarske gimnazije). Na sjednici Gradskoga vijeca Mostara 8.3.1894. godine zakljuceno je da se otkupi zemljiste od vlasnika radi prosirenja ulice, ali sporazum nije postignut. Radovi na prosirenju Stefanijinoga setalista trebali su da otpocnu iste godine. Vjecnici Gradskoga vijeca Mostara bili su - Blasko Zelenika za Carinu, Ahmed-beg Hadziomerovic i hadzi Muhamed-beg Efica za Prijecku carsiju i Cernicu, za Brankovac Omer efendija Sefic i podgradonacelnik Djordje Glavan.

O SEVDALINKAMA U KOJIM JE OPJEVANA MAHALA CERNICA I HADZI JUSUF EFICA

Sevdalinke o hadzi Jusufu Efici su mogle nastati poslije 1887. godine sto tvrdi Hatidza Sirco Ceric, jer su sevdalinke iz Bosne i Hercegovine poslije donosili iseljenici koji su se naseljavali u pojedina mjesta u Turskoj. Citirat cemo tekst pjesme kako je Hatidza i kazala:

Kolika je sva mostarska Cernica,
jos je veca Eficina avlija.
U avliji uzrasla je sevlija,
oko nje je ozidana sofica,
tude sedi hadzi Jusuf Efica.
Gledala ga vjerna ljuba s’ pendzera:
”Vidi, majko, tvog Jovana - Jusufa,
Maru voli, a mene ne voli,
da Bog da ga pozobala zemljica”!

Falio se zuti limun kraj mora:
Imal’ iko danas lipsi od mene?
Sva gospoda serbet pije od mene,
I ja znadem da ga piju bez mene.
Nije serbet vec studena vodica,
pokraj vode od sedefa scemlija,
na scemliji hadzi Jusuf Efica!

Posljednju sevdalinku za arhiv RTV Sarajeva i RTV BiH snimili su solisti: bard bosanskohercegovacke sevdalinke, sada rahmetli, gospodin Zaim Imamovic, te Mile Petrovic i Ljubica Berak izmedju 1965. i 1980. godine, ali sa obradjenim tekstom.

O KAZIVACU TEKSTOVA OVIH PJESAMA HATIDZI SIRCO-CERIC

Iz naucnog rada Alije Nametka izdvojit cu njegova kazivanja o svome kazivacu - pjevacu Hatidzi, kceri Ahmeta - causa Sirco koja je rodjena u Mostaru 1887. godine. Iselili su joj se roditelji u selo Dzardinu kod Turgutlua (Turska). Odnijeli su Hatidzu kada joj je bilo 40 dana. Udavala se dva puta, prvi put za Brackovica rodjenog Trebinjca koji je poginuo u Balkanskom ratu, a drugi put za Omeragu Cerica, porijeklom Ljubusaka. Ona je slusala pjesme od doseljenika koji su se tu naselili prije njenog rodjenja i od onih koji su se kasnije naseljavali.

Pjesme je pribiljezio Alija Nametak od Hatidze Sirco-Ceric 31.8.1967. godine.

CESKI ISTRAZIVAC LUDVIK KUBA

U svojoj knjizi ”Pjesme i napjevi iz Bosne i Hercegovine” ceski etnomuzikolog, putopisac i slikar Ludvik Kuba prikupio je 1127 pjesama na proputovanju po Bosni i Hercegovini 1893. godine. U mjesecu februaru 1893. godine pjesme je sakupljao po Hercegovini. Predao ih je Gradskom zemaljskom muzeju u Sarajevu 1906. godine. Rodjen je u Podjebradima (Ceska) 1863. godine.

Kolika je ta misirli Cernica,
jos je vise mojoj, dragoj avlija.
Sa kraja njega djul - beharom prostrta.
Na njoj sjedi hadzi Jusuf Efica;
na krilu mu Kovagina Fatica,
pa je ljubi s desnu stranu solufa,
ona njega pokraj mrkog fesica.
Kad mu Fata na krilascu zaplaka...

Tekstovi pjesme su vjerovatno nastali daleko prije dolaska ceskoga istrazivaca. Pored ovih pjesama pribiljezio je jos nekoliko pjesama o Mostaru. Tekstopisac ove pjesme je nepoznat.

Ovu mostarsku sevdalinku za arhiv RTV Sarajevo snimila je primadona bosanskohercegovackog sevdaha Izeta Selimovic zvana Beba, udata Sacic, te Sabanagic. Tekst je obradio i muziku komponovao poznati kompozitor mnogih narodnih tekstova i muzike, harmonikas Ismet Alajbegovic zvani Serbo (umro 1987. godine u Sarajevu).

Ovu sevdalinku je uvrstio u svoju knjigu, “101 sevdalinka” (1977. godine) Munib Maglajlic pod brojem 57 na strani 75. Ostavise nam je u amanet da je cuvamo i prenesemo na mlade. I tako nam ostade sjecanje na Efice a i njihove potomke.

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisali su Jagoda i Semsudin Serdarevic, a objavljen je u decembru 2001. godine.


Na sire podrucje Mostara, Jelacici su se doselili iz Dabrice pocetkom XVIII vijeka.

Jedna porodica nastanila se u Ortijesu blizu Bune, a druga u Mostaru. Obe ove porodice kasnije su postale veoma bogate a neki njihovi clanovi zavrsili su visoke skole u zemlji i inostranstvu. Mostarska porodica Jelacica pripadala je najbogatijim srpsko-pravoslavnim porodicama u gradu. U posjedu su imali nekoliko stambenih kuca i to Pod lipom koju su izdavali Perisicima, u Dudinoj danasnja Ulica Drage Palavestre, pa cijeli blok zgrada na Glavnoj ulici oko apoteke Sotriæa, u Ulici Osmana Djikica i u Cernici.

Najmonumentalnija od svih kuca je dvospratnica na uglu Glavne ulice i Dudinog sokaka sa ulazom na juznoj fasadi.

Trgovacka firma pod nazivom ”Djordjo & Risto Jelacic”, osnovana je 1882. godine i radila je sve do 1940. godine. Od osnivanja do 1894. godine bavila se uvozom kolonijalne i manufakturne robe, a potom mijenja djelatnost i naziv firme. Firma dobiva naziv ”Trgovina mjesovite robe i vina.”

Kao i vecina tadasnjih mostarskih pravoslavnih porodica i Jelacici su posjedovali porodicnu biblioteku a imali su i svoju arhivu.

Zahvaljujuci cinjenici da se znatan broj mostarskih Srba uspjesno bavio raznim privrednim djelatnostima, uglavnom trgovinom i proizvodnjom kao i da su cijenili obrazovanje i sticali strucna znanja, aktivno ucestvuju u privrednom, kulturnom i prosvjetnom zivotu na samo grada nego i regije Hercegovine pa i sire. Za vrijeme Austrogarske pokrenuli su veliku borbu za vjersku i skolsku autonomiju.

Upravo tada, oni kroz razne oblike djelovanja intenzivno rade i na nacionalnom osvjescivanju svoga naroda. Djordjo i Risto Jelacic postaju ugledni privrednici uzgajajuci vinovu lozu i baveci se proizvodnjom vina.

Jedan od brace, Risto Jelacic, zavrsio je vinogradarsku skolu u Kostajnburgu kod Beca, te je postao strucnjak za gajenje vinove loze i za pravljenje vina. Njegova aktivnost vezana je i za osnivanje Prve Srpske banke u Mostaru. Na glavnoj skupstini koja je odrzana 21. maja 1903. godine bilo je mnogo akcionara iz gotovo cijele Bosne i Hercegovine. Predsjedavajuci na toj skupstini bio je Pero Santic, trgovac iz Mostara. Tom prilikom upisan je kapital od 600.000 kruna, a u Upravni odbor izabrani su slijedeci clanovi: Pero Santiæ, Risto Jelacic, Miho Pesko, Ilija Grkovic, Risto Sain i Spiro Dokic. Za predsjednika Upravnog odbora izabran je Pero Santic a za podpredsjednika Risto Jelacic.

Braca Djordjo i Risto Jelacic u posjedu su imali veliki podrum vina u Dracevicama, dok se kancelarija ove firme nalazila na Glavnoj ulici br. 144. Zgrada postoji i danas a nalazi se preko puta Dokica kuce. Na nju se sa juzne strane naslanja stepeniste u Kuluk ulicu. Jos i danas na toj zgradi stoji isti broj 144.

Nakon izgradnje podruma u Dracevicama poslali su molbu Kotarskom sudu u Mostaru za postavljanje table sa natpisom firme, te da istu mogu ukrasiti zemaljskim grbom. Svoju zastitnu marku dobili su 1893. godine u svrhu zastite provenijencije vina iz njihove proizvodnje.

Na memorandumu firme ”Djordjo & Risto Jelacic” primjecuju se 22. medalje osvojene na medjunarodnim izlozbama vina kao i tri ordena.

Osvojene nagrade su:

- Na Milenijumskoj izlozbi u Budimpesti 1896. godine nagradjeni su izlozbenom medaljom i velikom srebrenom medaljom.

- U Briselu su 1897. godine osvojili zlatnu medalju.

- Na II Internacionalnoj izlozbi za umjetno kuhanje u Becu 1898.godine, primaju najvece odlikovanje s pocasnom diplomom.

- Iste godine na Internacionalnim izlozbama u Marselju, Londonu i Amsterdamu osvajaju pocasne diplome i zlatne medalje.

- Dvije godine kasnije, odnosno 1900. godine u Parizu ponovo osvajaju zlato.

Za dobra i kvalitetna vina braca Jelacici, dobili su ordenje od: Austrijskog cara Franje Josipa, belgijskog kralja Leopolda i engleske kraljice Viktorije.

U njihovim vitrinama nalazile su se i medalje iz 1906., 1907., 1908., 1909., 1911. i 1912. godine.

Pored brace Jelacica vinarske firme u Mostaru bile su u posjedu Riste Krulja, Riste Radulovica, Djordja Anicica, Velimira Oborine, Pere Santica i drugih.

Velike zasluge za plasman vina na zapadno - evropsko trziste pripadaju mostarskim trgovcima u Trstu, Skuljevicima i Anicicima.

Distributer vina u Grazu bio je Milivoje Jelacic sa sjedistem u Klosterwiesgassu.

Trgovacka firma porodice Santic iz Mostara pored svoje proizvodnje vina, narucivala je u pravilu zilavku i blatinu iz podruma Djordja i Riste Jelacica.

Na racunima koji su od strane Jelacica ispostavljani firmi Pere Santica, vidljiv je u gornjem lijevom uglu njihov pecat, koji je okruglog oblika sa nazivom firme: ”Prvi Hercegovacki podrum vina Djordja i Riste Jelacic”.

U sredini je zemaljski grb oko koga su inicijali ove porodice Dj. J. R. a sam stit ukrasen je listovima loze i jednim grozdom grozdja. Pecat je ispisan cirilicnim pismom i latinicnim na njemackom jeziku.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisali su Jagoda i Semsudin Serdarevic, a objavljen je u decembru 2001. godine.


Kada su mostarski Srbi uputili protest Visokoj zemaljskoj vladi u Sarajevo radi vojnog zakona koji je stupio na snagu 22. novembra 1881. godine, po julijanskom kalendaru, tada su naveli da se krsi dogovor sa Turskom, propisan Konvencijom od 21. aprila 1879. godine i medjunarodni ugovor od 28. jula 1878. godine o zajamcenom postivanju prava i obicaja Bosne i Hercegovine medju koje spada i nevrsenje vojne duznosti grcko-istocne vjere u austrijskoj vojsci.

Medju potpisnicima gdje su se nasla imena Ristana Sole, Riste Santica, Vuke Kujkura, Stojana Kablara, Ilije Saina, Simata Mrava i drugih, svoj potpis nije stavio Risto Jelacic sto nas upucuje na zakljucak da se nije zelio politicki aktivirati.

Ova firma imala je jake trgovacke veze sa Njemackom, Austrijom, Madjarskom, Cehoslovackom pa i dalekim Japanom.

O ugledu ove porodice govori nam jedan zanimljiv podatak. U pismu poslanom iz Beograda, a koje je datirano 5. septembra 1906. godine, stoji slijedeci tekst: ”Cast mi je poslati Vam spomenicu o otvaranju Univerziteta sa molbom da izvolite odgovoriti prijemu. Molim Vas, da izvolite primit uvjerenje o mom licnom postovanju.”

U potpisu je sekretar Univerziteta gospodin Dacic. Gospodi Djordju i Risti Jelacic.

Kada je 1902. godine zavladala velika glad u istocnoj Hercegovini, Djordjo i Risto Jelacic darivali su 25 kruna kao pomoc akciji ”pomoc gladnima” za Nevesinje.

U radu i zivotu kulturnog drustva ”Gusle” u Mostaru, mnogi iz ove porodice ucestvuju kao dobrotvori, pomagaci i izvrsujuci clanovi.

Dr. Veljko Jelacic radio je u gradskom fizikatu kao doktor fizik, lijececi neosigurana lica sve dok ga nisu 1941. godine odvele ustase i ubile. Ova ustanova se nalazila u zgradi Opstine na Glavnoj ulici u kuci, vlasnistvo Ahmeda Komadine.

Gradsko zastupnistvo Mostara, 5. jula 1893. godine uputilo je, u ime naroda mostarskog, ministru Zemaljske vlade u Sarajevo molbu kojom se trazi otvaranje gimnazije i vise djevojacke skole. Medju potpisnicima zastupnistva grada Mostara nalazi se i ime Riste Jelacica.

U Mostaru su stariji uvijek pricali da su najbogatije porodice svoje krsne slave imale u zimskom periodu pa sve do kasnog proljeca. Krsna slava Marka Jelacica je Sv. Mucenik Klimentije, obiljezavala se od 25. novembra pa sve do 8. decembra.

Na Bjelusinskom srpsko-pravoslavnom groblju u Mostaru registrovali smo slijedece grobnice porodice Jelacica i to na brojevima ovih parcela - NG.D. 4.3; NG.D. 29. 1; DG. D. 18. 1.

Neki od clanova porodice Jelacic su umirali dosta rano sto zakljucujemo iz podataka sa njihovih grobova.

Parcela - NG.D. 4. 3

Porodicna grobnica / Jelacic /
Mitar / 26.9.1924. - 17.10.1979. /
Lenka / 1.7.1950. - 22.7.1951. /
Spomenik podize / supruga i majka Cvija / 1980. /
Spomen ploca je izradjena od jablanickog granita a utisnuta cirilicna slova su obojena zlatnom bojom. Na ploci se nalazi slika Mitra Jelacica, uokvirena sa dvije grancice.

Parcela NG.D.29.1

Porodicna grobnica sa pet krstaca

Prva krstaca
INCJ / Ovdje pocivaju zemni ostaci /
Marice rodj. Jelacic / udate Radujko /
rodjena 9. juna, 1890. godine umrla, 11. aprila, 1911.godine.
Ovaj spomenik podize joj ozaloscena mati Staka.
Krstaca je pravljena od kamena tenelije a tekst je napisan cirilicnim pismom.

Druga krstaca
INCJ. IS. HS.
Ovdje leze zemni ostatci
Save / sina Mirka Jelacica / pozive 57 godina /
preseli se u vjecnost, 17. januara 1896. godine.
Krstaca je napravljena od kamena pjescara a slova su cirilicna.

Treca krstaca
INCJ. IS. HS.
Ovdje leze zemni ostatci
Dusana / sina Save Jelacica /
rodjen 16. oktobra 1884. god. preseli se u vjecnost, 12. januara 1897. godine.
Krstaca je napravljena od kamena pjescara a uklesana slova su cirilicna.

Cetvrta krstaca
INCJ
Ovdje leze zemni ostatci
Hristine / kceri Save Jelacica /
rodjene 14. jula 1888. godine umrle, 15. decembra 1906.godine.
Vjecni ti pokoj
Krstaca je napravljena od kamena tenelije.

Peta krstaca
IS HS
Ovdje pocivaju zemni ostatci
Mare / sceri Save Jelacica /
rodjene 16. maja 1883.god., a preseli se u vjecnost, 27. maja 1889.
Rajska pticice vjecna ti pamjat i blazeni pokoj.
Krstaca je malih dimenzija napravljena od tenelije a naslonjena je na krstacu Marice Jelacic.

Opis grobnice

Grobnica ima pet krstaca od kojih je posljednja (sa juzne strane) polomljena u posljednjem ratu i nalazi se u podnozju grobnice sa prednje strane okrenute ka zapadu.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisali su Jagoda i Semsudin Serdarevic, a objavljen je u decembru 2001. godine.


Parcela NG.D. 18. 1

Porodicna grobnica Riste Jelacica

Tekst na spomen kosturnici:
Risto Jelacic / 1846. - 1918. /
Mara / supruga Ristina / 1859. - 1935. /
Dr. Savo - sin Ristin / 1898. - 1936. /
Draginja - kci Ristina / 1896. - 1926. /
Dr. Velimir - sin Ristin / 1893. - 1941. / odveden i ubijen od ustasa /
Milivoj - sin Ristin / 1888. - 1968. /
Staka supruga Milivoja / 1894. - 1979. /
Ana - kci Ristina / 1895. - 1977. /
Vladimir Jelacic / 1902. - 1979. /
Dragutin Jelacic / 1900. - 1980. /
Sinovi Ristini /
Tekst je uklesan cirilicnim pismom a spomen kosturnica je od brackog kamena.

Parcela NG. D. 48. 7

Krstaca
IN. CJ. IS. HS
Ovde leze zemni ostatci
Stake R. Tute / rodjene Jelacic /
Preseli se u vjecnost 12. septembra 1896. u 66-oj godini zivota
Vjecna joj pamjat i blazeni pokoj
Ovaj spomenik podize joj sin Jovo
Krstaca je izvadjena iz groba i lezi na zemlji.

Staro pravoslavno groblje iznad Stare pravoslavne crkve

Lokacija: 6.a 3
INC. J
Ovdje pocivaju zemni ostatci
Mare Dj. Jelacic / rodjena Gurovic /
1851. godine, preseli se u vjecnost, 14. februara 1917. godine.
Mir pepelu njezinu
Krstaca je napravljena od kamena tenelije i okrenuta ka jugu. Zbog ogranicenog prostora na prednjoj strani grobnice koja je u pravilu okrenuta ka zapadu krstaca je postavljena na juznoj strani.
..................................................
IN.C.J.
Ovdje pocivaju zemni ostatci
Djordje Jelacica, rodjen u Mostaru 1884. godine
umrije u Mostaru 22. marta 1914. godine
Pokoj mu dusi.
Krstaca je napravljena od kamena krecnjaka.
..................................................
Ovdje leze zemni ostatci
Mileve sceri Djordje i Mare Jelacica
rodi se 11 junija 1883. umrije 2 se...
Krstaca je vrlo malih dimenzija ubetonirana u okvir grobnice tako da se ne vidi jer se nalazi u zemlji. Predpostavljamo da je bila novorodjence.
..................................................
IN. + C. J.
+ I.S.HS.
NI. KA
Ovdje leze zemni ostatci
Mare / supruge Marka Jelacica /
rodjene Zec, pozivlje godina 100, preseli se u vjecnost, 20. oktobra 1899. g.
Podaj joj gopode vjecni pamet i blazeni pokoj.
Tekst je uklesan na istocnoj strani krstace Marka, sina Save, Jelacica. Na ovoj grobnici ima devet krstaca i sve su od kamena krecnjaka nacinjene.
..................................................
IS HS
Ovdje leze zemni ostatci
Ljubice / sceri Djordje Jelacica /
rodjena, 10. oktobra 1876. godine, predstavi se, 8. novembra 1889. godine
Lahka ti zemlja
Krstaca je nacinjena od kamena krecnjaka.
..................................................
Ovdje leze kosti
Ljubomira / sina Djordje Jelacica /
rodi se, 20 julija 1881. g., predstavi se, 19. augusta 18... (nedostaju dvije cifre)
Ovo je mala krstaca okrenuta ka istoku. Nacinjena je od kamena krecnjaka.

Porodicna grobnica Jelacica, locirana je na Starom pravoslavnom groblju iznad Stare pravoslavne crkve na parceli broj - 6.a3. a ima devet krstaca. Od njih naveli smo i opisali njih sest, dok su ostale krstace polomljene a na jednoj vecoj vremenom se izbrisao tekst na kamenu teneliji.

(Nastavlja se)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisali su Jagoda i Semsudin Serdarevic, a objavljen je u decembru 2001. godine.


Podatak da se u biblioteci Arhiva Hercegovine nalazilo preko 500 knjiga i dio casopisa ove porodice, koje su otkupljene ili pak poklonjene ovoj ustanovi bio je povod za ovaj tekst.

Analizom iste utvrdili smo da su neki clanovi ove porodice poznavali vise stranih jezika i da su se zanimali za lijepu knjizevnost, nauku i umjetnost, zakonodavstvo i drugo. U tu svrhu koristili su knjige pisane na stranim jezicima.

Ovaj put donosimo izbor od cetrdesetak knjiga iz biblioteke porodice Jelacica iz Mostara. Popis pronadjenih njihovih knjiga cuva se u biblioteci Arhiva Hercegovine u Mostaru a sacinio ga je bibliotekar iz ove ustanove.

Izbor iz popisa knjiga porodicne biblioteke Jelacica koje se cuvaju u biblioteci Arhiva Hercegovine:
1. Popovic, Bogdan: Antologija srpske lirike - Beograd, 1928. godine.
2. Lav, N. Tolstoj: Jutro jednog spahije.
3. Gorki, Maksim: Straza - Beograd: kupljena 1918. godine.
4. Gogolj: Zenidba - Prag, 1920. godine.
5. Dimitrijevic, Jelena: Pisma iz Misira.
6. France, Anatole: Jocasta et le Chat Maigre - Paris.
7. Wilhelm, Lange: Der Brautmartsch - Leipzig.
8. Peter: Geschichte und Gestalten aus den Alpen - Leipzig.
9. Hamza, Humo: S ploca istocnih - Beograd, 1925. godine.
10. Vladimir, Nazor: Slavenske legende (1898. - 1900.) - Zadar, 1900. godine.
11. Molie're: L Avare - come'die en cino actes - Zagreb, 1923. godine.
12. R.Rolland: Mahatma Gandhi - Paris, 1926. godine.
13. Corneille: Cinna - Leipzig, 1913. godine.
14. Sekspir, Viliem: Hamlet.
15. A. Pierre i A. Minet: Le Livre du Maitre 1300 Sujets de Re'daction - Paris, 1891. godine.
16. Ogrizovic, Milan: Slava njima - Zagreb, 1905. godine.
17. Herman, G.: Die Ehre - Berlin, 1910. godine.
18. Turgenjev, Ivan : Dim - Novi Sad, 1886. godine.
19. Georgijevic, Kresimir: Capekova knjiga - Beograd, 1939. godine.
20. Mesesnel, Franc: Ohrid (varos i jezero...) - Skopje, 1934. godine.
21. Kant, Emanuel: Nlacht des Gemuths - Leipcig.
22. Der deutschen literatur - Leipcig.
23. Jadranski: Zadar i okolica - Split, 1933. godine.
24. Ljacki: Ogledi o ruskoj knjizevnosti XIX veka - Beograd, 1935. godine.
25. Merezovskij: Uskrsli bogovi - Zagreb.
26. Gjaja, Ivan: Bioloski listici - Zagreb, 1918. godine.
27. Crkva sv. Djordja na Oplencu - Beograd, 1935. godine.
28. Broz, Ivan: Oblici jezika Staroslavenskog - Zagreb, 1911. godine.
29. Godisnji izvjestaj ”Uprava Ratarske skole u Sapcu (1908. - 1909.)” - Sabac, 1910. godine.
30. Antologija Srpske ratne lirike 1912. - 1922. - Beograd, 1926. godine.
31. Berlitz, M.D.: Francuska citanka (udzbenik) - Paris, 1907. godine.
32. Porden, J.: Zrtva sujevjerja - Beograd.
33. Vajld, Oskar: De profundis (pisma). - Beograd, 1915. godine.
34. Miodragovic: Uskrsnji hleb - Beograd, 1914. godine.
35. Radic, Stjepan: Moderna kolonizacija i Slaveni - Zagreb, 1904. godine.
36. Ljubic, Kazimir: Hrvatski perovodja - Zadar, 1869. godine.
37. Hans von Wolzogen: Aischnlos - Leipcig. (Iz knjiga Milana Jelacica, akademika u Grazu)
38. Jo'kai, Maurus: Blitz und Schwertklinge - Berlin. (Iz knjiga dr. Veljka Jelacica, gradskog fizika, kupljena u knjižari Pacher & Kisic, Mostar, 23.2. 1896. godine.)
39. Uput za zastitu od bojnih otrova i bakterija i za sanitetsku sluzbu pri odbrani od napada iz vazduha Beograd, 1923. godine. (Iz knjiga dr. Veljka Jelacica, gradskog fizika u Mostaru.)
40. Vladimir, R.: Skola za violinu - Jagodina, 1910. g. (Iz knjiga Save Jelacica)
41. Dragutin, J. Ilic: Svetle slike iz prvih dana hriscanstva - Mostar, 1897. godine. Na ovoj knjizi nalazi se posveta koja glasi: “Ispitni dar - Draginji Jelacicicevoj ucenici IV. razreda. Mostar, 4. juna 1908. godine”. U potpisu uciteljica K. Djordjeviceva. U donjem lijevom uglu stoji pecat sa slijedecim tekstom: “Vikat srpskih pravoslavnih skola mostarskih”. Godinu nismo mogli desifrovati.