Sie sind nicht angemeldet.

  • Anmelden

Lieber Besucher, herzlich willkommen bei: Mostarska raja - Arhiva 2006-2008. Falls dies Ihr erster Besuch auf dieser Seite ist, lesen Sie sich bitte die Hilfe durch. Dort wird Ihnen die Bedienung dieser Seite näher erläutert. Darüber hinaus sollten Sie sich registrieren, um alle Funktionen dieser Seite nutzen zu können. Benutzen Sie das Registrierungsformular, um sich zu registrieren oder informieren Sie sich ausführlich über den Registrierungsvorgang. Falls Sie sich bereits zu einem früheren Zeitpunkt registriert haben, können Sie sich hier anmelden.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

1

Monday, February 13th 2006, 3:46am

IZ ISTORIJE ZAVICAJA

Posto na staroj skripti ova tema nije bila jos zavrsena, a ipak je vladalo i prilicno interesovanje za neke od objavljenih tekstova, odlucio sam da cijelu temu obnovim i na ovoj novoj skripti foruma.

One, koji su redovno navracali na ovu temu, molim za strpljenje dok traje proces prebacivanja svih tekstova, prije nego sto otpocnem sa postiranjem novih.

Hvala unaprijed!

*Dakle, prvi tekst nosi isti naziv kao i cijela tema, a napisao ga je Semsudin Serdarevic.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

2

Monday, February 13th 2006, 3:52am

IZ ISTORIJE ZAVICAJA

<> <> <> <> <>



U brijacko-frizerskom salonu "Violeta", vlasnistvo Torle Ibrahima, zene su 1937. godine za trajnu ondulaciju mogle koristiti aparat na paru. Ovaj cuveni salon se nalazio na samom uglu ulica Ose Grebe i Husrefovica sokaka, a u prizemlju zgrade ciji je vlasnik Miat Merdzo. Sve do pred ovaj rat (1992. godine) ispod balkona postojala je reklamna ploca sa natpisom "Violeta". Salon je imao dva odjeljenja: lijevo za zene, a desno za muskarce. Djeca su koristila malog drvenog konjica postavljenog na stolici koja se mogla okretati. U to vrijeme za brijanje se koristio brijac (britva), a on se ostrio na koznoj traci. U slucaju povrede lica koristena je stipsa u obliku olovke. U modi je bilo koristenje orahovog ulja koga su muskarci stavljali na kosu cime bi se postigao visok sjaj, a po svoj prilici, to je ulje koristilo i za jacanje korijena kose.


<> <> <> <> <>



Mostar je 1960. godine dobio prve automate za prodaju postanskih vrijednosnica i maraka. Jedan takav aparat bio je postavljen na procelnu fasadu zgrade "Putnik" na Musali. Automati nisu dugo trajali jer su nesavjesni gradjani ubacivali stare kovanice koje bi se zaglavljivale i kvarile aparat.


<> <> <> <> <>



Odlazak u Budimpestu 1903. godine, te prisustvovanje jednoj fudbalskoj utakmici izazvalo je toliko odusevljenje kod tadasnjeg direktora Madjarske banke u Mostaru, Bernarda Lajhnera da se odmah zainteresovao za pravila ove igre. Cim je krenuo u Mostar, kupio je jednu loptu, snjurac i pumpu. Stigavsi u Mostar, pozvao je nekoliko omladinaca, medju kojima su bila dva njegova sina Alfred i Oskar, i pokazao im pravila igre. Od tog momenta fudbal se veoma brzo poceo siriti po mahalama. Nepune dvije godine kasnije formiran je "Djacki sportski klub". U njega su delegirani nastavnici gimnazije Pihler i Kostraba. Prvi zvanicni nastup ovog kluba uslijedio je 1909. godine protiv sarajevskog "Osmana". Mostarci su ubjedljivo deklasirali protivnika zabiljezivsi pobjedu od 3:0.


<> <> <> <> <>



Sve do kraja XVIII vijeka u Mostaru su djelovale samo dvije vrste prosvjetnih ustanova: mektebi (pocetne muslimanske vjerske skole), i medrese koje su davale srednju vjersku naobrazbu. Prvi mekteb osnovan je u nasem gradu 1554. godine, a prema navodima u jednom djelu fra. Petra Bakule, Mostar je imao 23 mekteba. Tek kasnije se osnivaju ruzdije - srednje skole i pocetne skole ostalih konfesija.


<> <> <> <> <>



Sva sreca da je sacuvan zapisnik sacinjen na sjednici Gradskog vijeca Mostara odrzane 10. marta 1897. godine iz koga se, izmedju ostalog vidi da je gradska Vlada oduzela parcelu zemlje od Avdage Bakamovica te Avde i Ibrahima Djikica, kako bi se na tom mjestu napravio kruzni tok ulica popularno nazvan Rondo po francuskoj rijeci la rond sto znaci krug. Ukupno je oduzeto 160 kvadratnih metara zemlje. Istina, izdato je obestecenje, ali ni priblizno pravoj vrijednosti.


<> <> <> <> <>



U Mostaru je za vrijeme Austro-ugarske uprave postojala filijala Austro-ugarske banke koja se nalazila u Soldinoj ulici, preko puta sadasnje zgrade Narodnog pozorista (bivsi Komitet). Otvorena je 22. aprila 1912. godine. Banku su vodili Janko Grunhut, Ferdinand Berec i Janko Jancikic. Kolegijum banke su sacinjavali: Mehmed Djikic, Ilija Ivanisevic, Ibrahim ef. Kajtaz, Mujaga Komadina, Miat Merdzo, Lazar Milicevic, Miho Pesko, Ibrahim ef. Ribica, Julius Moritz Rosenfeld, Nikola M. Smoljan i Pero Santic.


<> <> <> <> <>



Aprila mjeseca 1937. godine, radovi na izgradnji zgrade Berze rada u Mostaru bili su u punom jeku. Temelji su zavrseni i pocelo se sa zidanjem prizemlja. Prema projektu predvidjeno je da objekat bude na dva sprata gdje su trebala biti smjestena sva potrebna odjeljenja: radnicka kuhinja, prenociste, kancelarije, stanovi za sefa Berze rada i podvornika. Prema predvidjenoj dinamici radova ovaj objekat trebao je biti useljen u septembru iste godine. Podsjetimo se da je to zgrada u kojoj je prije ovog rata (1992. godine) bio hotel "Mostar".


<> <> <> <> <>



Bas u vrijeme okupacije od strane Austro-ugarske, francusko vinogradarstvo je zbog sirenja filoksere doslo u najvecu krizu. Cijena vina pocela je naglo rasti na evropskom trzistu. Imajuci u vidu bogato iskustvo i gotovo savrsene uslove za gajenje vinove loze u Hercegovini, Becki dvor pocinje intenzivno prosirivati vinogradarstvo u ovoj pokrajini sa posebnim tretmanom autohtonih sorti zilavke i blatine.
Kod Mostara, u selu Gnojnice i u Lastvi kod Trebinja podizu vinogradarske stanice, sa oglednim vinogradima. U Gnojnicama se otvara vinogradarska skola, a povremeno se odrzavaju kursevi za stanovnistvo. Daleke 1882. godine proizvedeno je oko 420, a 1892. godine 9300 tona grozdja.


<> <> <> <> <>



Sve do kraja XIX vijeka u Mostaru je postojala javna rasvjeta za koju su se koristili ulicni fenjeri. Mora da je tada nas grad izgledao prilicno romanticnije nego kasnije kada su se pocele postavljati elektricne sijalice. Prema predracunu od 1902., troskovi osvjetljavanja grada su trebali iznositi trinaest hiljada kruna godisnje, da bi u narednoj 1903. godini ta suma bila povecana na iznos od 13 hiljada i 620 kruna. Najpovoljnije uslove ponudila je firma "Krizek" iz Beca. U odbor ciji su clanovi vodili pregovore sa predstavnicima ove kompanije usli su: Mujaga Komadina, Pero Santic, Ivan Venturini, hadzi Husaga Kajtaz i Miat Merdzo.
Septembra 1911. godine zapocela je gradnja elektricne centrale, a to je ona zgrada u kojoj je sve do pred ovaj rat (1992. godine) bila stamparija "Rade Bitanga", neposredno uz danasnji Hotel "Ruza". Po gradu su postavljeni stubovi, a rasvjeta se sastojala od 600 zarulja i 30 velikih sijalica. Mostarske ulice su osvjetljene 2. juna 1912. godine, a tom prilikom odrzana je na Musali, pred hotelom "Neretva", svecanost na kojoj je govorio Mujaga Komadina. Sa Huma je ispaljeno dvadesetijedno topovsko djule. Gradska elektrana je nosila ime Austro-ugarskog cara i kralja Franje Josifa.


<> <> <> <> <>



U sirem podrucju doline Neretve najizrazitije primjerke o postojanju zivota u mladjem kamenom dobu (neolitu) imamo u Zelenoj pecini iznad izvora rijeke Bune u Blagaju i u Lisicicima kod Jablanickog jezera.
Zelena pecina, iako veoma nepristupacna, potpuno je ispitana. Prostor za stanovanje ima dimenzije deset puta sesnaest metara, te podsjeca na veliku salu. Staniste za covjeka se tu zametnulo vjerovatno zato sto su se na izvoru Bune okupljale divlje zivotinje da utole zedj, spustajuci se sa okolnih brda. Time je sasvim prirodno omogucen njihov laksi ulov. U neolitskom sloju nadjeni su jedna strijelica, tri kamena orudja i nesto zivotinjskih kostiju. Pa ipak, glavni pecat ovom nalazu, dali su odlomci keramike. To su dijelovi posuda koje su, inace, zajednicke za zajednice ljudi iz tog perioda, a sa podrucja istocnog Jadrana, juzne Bosne, Metohije, Albanije i srednje Grcke.


<> <> <> <> <>



Velike poplave u Mostaru hronicari su zabiljezili jos u XVIII vijeku. Nabujala Neretva je 1. novembra 1713. godine, odnijela mlinice u vlasnistvu izvjesnog Jujica i jednu vakufsku. Voda je doprla cak do Tabhane u Prijeckoj carsiji gdje je potpuno porusila tri ducana locirana nesto unize od Tabhane. Bujica je odnijela vise hiljada koza i sav alat za preradu koze. Potom je odnijela Temimovu i Avdibegovica mlinicu.
Voda se zatim popela iznad Cejvanbegovog hamama naspram zapadnog ulaza u Tabhanu i pred velikom silinom porusena je Koskina kuca. Atik dzamija na Mejdanu bila je pod vodom. U isto vrijeme voda je dosla do dzamijskog minbera na Musali. Sudeci prema svemu ovo je zaista bio najveci vodostaj Neretve do sada.

Dieser Beitrag wurde bereits 1 mal editiert, zuletzt von »MosHer« (Feb 13th 2006, 3:53am)


MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

3

Monday, February 13th 2006, 3:55am

<> <> <> <> <>



U drugoj polovini XVI vijeka u Mostar se doselio jedan trgovac, jevrej, koji se zvao Mojsije Kuzin. Engleski putopisac Dzon Gardner Vilkison prilikom posjete Mostaru 1844. navodi podatak da u gradu zive samo tri jevreja, da bi u prvim decenijama Austro-ugarske uprave taj broj porastao na 19. Porast broja jevreja tokom vremena je evidentiran i za vrijeme Kraljevine kad oni u Mostaru formiraju Jevrejsku crkvenu opstinu, a paralelno tome i sinagogu. Nemamo pouzdanih podataka o ustrojavanju njihovog groblja na sjevernom izlazu iz grada. Sudeci po obliku, odnosno tipu njihovih nadgrobnih spomenika, kao i koristenju hebrejskog pisma, nije tesko zakljuciti da je ovo groblje veoma staro.


<> <> <> <> <>



U podnozju brda Hum, sa njegove sjeverne i istocne strane, protezu se mahale Predhum, Zahum i Podhum. Granica Zahuma i Podhuma je kod Zilica coska, na onom mjestu gdje se ulica Muje Bjelavca nastavlja na ulicu Matije Gupca. Semovac bi dijelio Predhum od Zahuma. U Predhumu se onaj dio gdje se ukrstaju ulice Gojka Vukovica i izlaz sa Komadinovog (Luckog) mosta jos uvijek zove Ograda, a evo kako je dobio ime.
Nekada je mahala Predhum bila dosta zapustena od strane gradskih vlasti. Da bi joj na neki nacin omogucili brzi razvoj, opstina je donijela odluku da se Pazar sa velike tepe (Glavne ulice) prebaci u mahalu Predhum na ulazu u Donju mahalu. Tako je i ucinjeno. Pazar je ogradjen i pocelo je prodajom stoke za pazarne dane (srijedom). Po toj ogradi narod je taj dio grada prozvao Ograda. Kako u to vrijeme (prije 1914.) nije postojao Lucki most komunikacije sa novostvorenim pazarom su bile slabe tako da ovaj pokusaj nije uspio. Ipak, ostalo je ime da podsjeca na te dane i zelju da se Predhum razvije.
Danas je jos uvijek sacuvana mala metalna ploca iz autrsougarskog perioda na kojoj je lijevanjem utisnuto ime mahale Predhum i kucna numera. Nalazi se na pekari Dugalica na lucnom kamenom cekulu procelne fasade.


<> <> <> <> <>



Malo je nedostajalo pa da 1921. godine dodje do realizacije projekta kojim je na Rondou predvidjena izgradnja objekta u kome bi se vrsilo stavljenje koze. Naime, nekoliko uglednijih gradjana u nastojanju da po svaku cijenu umnoze svoj kapital, zeljeli su u blizini Rondoa napraviti mali pogon za stavljenje koze. Taj postupak ostro su osudili gradjani izrazavajuci proteste, te su formirali komisiju sastavljenu od gradskih lijecnika, advokata, cinovnika opstine i drugih poznatih licnosti. U ovu komisiju je usao i bivsi gradonacelnik Mujaga Komadina. Tada je jos uvijek bio predsjednik banke. Komisija nije u sustini stitila interese gradjana, ali ipak do realizacije ideje o gradnji kozare na Rondou nije doslo. Rondo, nekadasnje Guvno za vrsenje zita, ostao je netaknut sa sest aleja koje je projektovao Milos Komadina. Centralna Stefanijina aleja od Gimnazije do Balinovca zasadjena je platanima koji su vodu dobijali iz djeriza prokopanih duz aleje. Kod parka na Rondou uz sami trotoar jos uvijek se mogu nazrijeti ti kanali.


<> <> <> <> <>



Mahala Cernica je interesantna i po tome sto je u periodu iza Drugog svjetskog rata u njoj zivio veliki broj muzicki nadarenih ljudi. I pored nesumnjivog kvaliteta, niko od njih nije se profesionalno bavio muzikom, svi su uglavnom pjevali i svirali za svoju dusu i za prijatelje. U analima ove mahale ostace zapisana imena: Nedjo Tokic, Stevo Gacic, Mustafa Mujsa Kaic, Ivica Mikulic, Brato Divis, Salko Kotlica, Salko Hindic, Azra Bajric, Ajna Hindic, Meho Pala, Juso Hujdur, Hajrudin Ruda Kotlica, Nezir Bukovac, Tonca Pavic, Ekrem Popovac, Kemal Arpadzic, Karlo Albanezi, Mensur Durakovic...
Omiljeni instrument poslije Drugog svjetskog rata bila je usna harmonika-pikola i na njoj su svirali: Juso Hujdur, Ivan Ivic Corluka i Meho Pala. Od harmonikasa pomenimo Mimija Stupca, a od gitarista Romana, Salku Kotlicu i Karla Albanezija. Deset godina u jednom zagrebackom orkestru nastupao je Salih Brato Mujicic. Omiljeno mjesto skupljanja Cernicana bilo je ispred izloga frizerskog salona kod Zdravljaka u blizini raskrsnice na Korzu. Tu su pjevali serenade, sevdalinke i meksikanske pjesme. Trio Kaic-Gacic-Albanezi nastupao je na Kantarevcu gdje se odrzavalo "Mostarsko ljeto". Jedno vrijeme pjevali su i u basti Doma armije, na Mejdanu.


<> <> <> <> <>



Na uglu danasnje Fejiceve i kraka koji vodi ka Trgu 1. maja i danas postoji zgrada u znatnoj mjeri devastirana tokom posljednjih ratova (izmedju 1992. i 1995. godine). U prizemlju se nalaze kafana "Kod Gume", obucar Dervis Kadic, przionica kafe Kasumovic i stolarska radionica. To je, u stvari, jedini sacuvani han u Mostaru i nosio je lijepo ime "Orijent". Drzao ga je Mehic Zaim. U prizemlju je radila ascinica sa carigradskom kuhinjom. Na spratu su bile sobe za konaciste, njih 5 do 6. U prostranom dvoristu gazda je prodavao sijeno i zob za konje. Potom je u prizemlju otvoren nocni lokal LAV koga je drzao Zupancic. Do kasno bi se cuo glas pjevacica i ugodna muzika.
Zgrada je, inace, vlasnistvo Fatime Kajtaz koja se udala za Omera Sehovica. Za koristenje zgrade Mehic Zaim je uoci Drugog svjetskog rata placao mjesecnu kiriju u iznosu od 3000 dinara. Na juznoj fasadi postojao je mali balkon koji je kasnije unisten. Po oslobodjenju 1945. godine ova kuca-han je nacionalizovana.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

4

Monday, February 13th 2006, 3:59am

MOSTAR - CARSIJA KAKVE VISE NEMA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Hilmija Sisirak, 1997. godine. Pred kraj teksta primjetit cete da on kaze kako je ovaj tekst proizvod njegovih vlastitih sjecanja na pojedine dijelove mostarske carsije od prije pedeset godina, sto znaci da su ovi opisi pojedinih dijelova Mostara kakvi su izgledali neposredno poslije Drugog svjetskog rata (ili pribliznije, iz 1947. godine).


Karakteristika razvoja Mostara u toku turskog, a donekle i austrougarskog perioda, bila je da se sirio koncentricno i pretezno uz Neretvu, a poslije Drugog svjetskog rata ravnim prostorima nizvodno i uzvodno Neretvanjskom dolinom. Mostar, koji se razvijao pod uticajem orijentalne i zapadno-evropske kulture, pokazuje dvije osnovne i sasvim razlicite cjeline: carsija i mahale sa sokacima direktno uz Neretvu i po okolnim padinama Brankovca, Mazoljica i Bjelusina, i noviji dio grada, izgradjen na nekadasnjim bascama i vinogradima.

Mostarske ulice, cesto s gusto zbijenim i sirom otvorenim ducanima, ocuvanim kucama i cardacima orijentalne arhitekture, sa kupolama dzamija i munarama, bitna su obiljezja danasnje cjeline carsije i Starog grada.

Medjutim, poslije Drugog svjetskog rata, izgled carsije se mijenja, posebno u uzem dijelu grada, na lokalitetu Glavne ulice i Fejiceve ulice sa prikljucnim sokacima. Sa lica mjesta nestaju divni mahalski ansambli - objekti orijentalnog tipa, bezbroj starih ducana i magaza sa svojom originalnoscu i ljepotom. U mnoge stare objekte sa avlijama, ulazilo se direktno sa ulica, a ulazna vrata imala su svoje karakteristike, kako po izradi, tako i po dimenzijama. Krila vrata, radjena od camovine, bila su izrezbarena, sa ukrasnim motivima u drvetu, i sa dodatnim elementima, kao sto su zvekiri, mandali i krekuni.

U malo kojoj avliji da nije bilo zasadjene vocke, a narocitu ljepotu davale su mirisne ruze. Preko kamenih zidova avlija padale su grane kajsija, sipka, smokve, vinove loze, a ponegdje sandude i musmule.

Na prostoru od stare Poste do Tepe mnogo toga vise nema. Tako su nestale i dvije stare kuce, porodica Humo i Tiberio, koje su se nalazile izmedju stare Poste i objekta, vlasnistvo Merdze, u cijem poslovnom dijelu je bila Torlina brijacnica i prodavnica "Kras". Malo nize, uz Pecin sokak, na samom uglu bio je mali ducan-cepenak, vlasnistvo Hume, a preko puta, gdje se danas nalazi kafana Muje Kahrimanovica, bila je jedna mala mahala, u koju se ulazilo kroz Begov sokak, u kome su stanovale porodice Alajbegovic, Rajkovic... Posebnu ljepotu, uz samu Fejicevu ulicu, davao je stari turski objekat Kapetanovica-Ljubusaka, koga su Mostarci zvali i Ljubusakov cosak. Sa sjeverne strane Ljubusakova coska nalazio se lijep objekat porodice Fejic. Odatle, prema kinu "Zvijezda" (ranije "Central") bilo je nekoliko starih turskih kuca, a ulazi su bili iz Fejiceve ulice. Uz kino je bila slasticarna, vlasnistvo Stauda, a lijevo od nje ulazilo se u Policijski sokak (danas Huse Maslica). Tu je bila Miletica kovacnica, a svi objekti i avlije cinili su splet stare arhitekture, koji se granicio sa Brkica ulicom i starom Vatrogasnicom. Zavrsnicu prema sjeveru cinila je radionica familije Rendulic, kao i podrum vlasnistvo Loza. Od Rendulica radionice, pa do Rizikalove ulice, bilo je dosta ducana i magaza, a posebnu ljepotu davala je dzamija na samom ulazu u Ulicu Huse Maslica iz Glavne ulice. Tu se sada nalazi park.

Preko puta kina, od Kljunova sokaka do Roznamedzijine dzamije bio je niz malih ducana: fotograf Kolakovic, vocarska radnja Avde Fejzica, brijacnica Hume, zvanog Rus, trafika i prodavnica novina u kojoj je radio Tonko Matulic, stanar zgrade u kojoj je zivio popularni mostarski ljekar dr. Rizzo. Uz trafiku je bila ascinica, vlasnistvo Gasevica. S lijeve strane, nize Policijske zgrade (tu je kasnije bio Zavod za zaposljavanje), bila je trafika, u kojoj je radio Meho Kapetanovic-Cojla, kasnije poznati ulicni prodavac novina, zatim radionica precizne mehanike, vlasnistvo Mirka Vlahe i kafana koju je drzao Serif Frko. Malo nize, do 1945. godine, bile su stolarska radionica, vlasnistvo Kuljica i bravarska radnja Bega Bilalovica. Preko puta, u Salatica kuci, bila je prehrambena radnja, pa radionica za opravku naliv-pera, vlasnistvo Blagajca, te popularna radnja za izradu sesira, u kojoj je radio Marko Terzija. U Karadjozbegovoj ulici, s lijeve strane, bile su stolarska radionica Sulejmana Balica i vulkanizerska radnja Drage Trajkovica. U zgradi, gdje se donedavno nalazilo Socijalno i penzijsko osiguranje, a sada MUP, bila je mala kafana, ciji je vlasnik bio Sandzaktar, a juznije poruseni Dom staraca (prije se zvao Uboski dom). Na toj rusevini, raja je napravila malo igraliste, gdje se igralo "krpenjaka", a igraliste je nazvano "Monte Karlo". Zasto, to niko nije znao.

Preko puta, na ulazu u Telcevu ulicu, s lijeve strane bio je jedan fini objekat sa aralukom, u kome su stanovale porodice Momirovic i Isak, a istocno se naslanjao na objekat porodice Hadzimusic. Izlazeci na Glavnu ulicu, i danas postoji zgrada, u kojoj je bio hotel, vlasnistvo Jelcica. U istoj ulici, bilo je kino "Korzo", a u njegovom podrumskom dijelu bila je Fronta - kasnije MZ Brankovac-Mejdan.

Ono sto upotpunjuje kompleks centralne mostarske carsije na lijevoj obali Neretve su dzamije, impozantne gradjevine, na kojima se najljepse stilski ocrtava graditeljstvo i umjetnost orijentalne i seldzucke gradjevinske tradicije.

Upravo oko Karadjozbegove, Roznamedzijine, Cosa Jahja hodzine i Cejvan Cehajine dzamije izrasla je i mostarska carsija. Duboki utisak ostavljaju odnosi gradjevinskih masa - od malih ducana i cepenaka, pa do visokih objekata, kao sto su stara zgrada Opstine, banke, bivse policije i druge. Jasno se vidi da je rijec o jednoj urbanoj cjelini, sa raznolikoscu krovova i vanjskih fasada, ulaza i izloga "auzlaka".

Zbog toga i podsjeca na zivot u carsiji, nostalgicno potkrepljuje uspomene na pojedine detalje toga ambijenta. Izlazeci iz Telceve ulice prema Tepi, s lijeve strane uz Kajtazovu kucu, bio je ulaz u dvoriste tada Uciteljske i Osnovne skole. Tu su bila lijepa dvokrilna zeljezna vrata, sa nizom ornamentalnih detalja i sve je bilo ugradjeno u okvir od tesanika. Dolazi onda stara kuca porodice Frlj, u cijem prizemlju su se nalazila dva mala ducana: vocarska radnja, koju je drzao Hamzic i radionica za opravku naliv-pera Jusufa Gasevica. Preko puta, bila je veca prodavnica, vlasnistvo Spuzica, a do nje tek formirano preduzece za preradu drveta "Hasan Bubic". To je lokalitet, na kome se sada nalazi SIPAD-ova prodavnica namjestaja. Iduci prema Tepi, postojao je niz ducana raznih djelatnosti. Na mjestu, gdje se sada nalazi brijacnica, bila je mesnica Hasana Vrgore. Iznad samog ulaza bili su, u zidu fasade, ugradjeni veliki volovski rogovi.

Nize su bile saracke radnje, vlasnistvo Lendre i Corica, a preko puta bio je han sa konjusnicom, poznat kao "Ajkin han". Do hana, na samom uglu Soldina sokaka, nalazila se pekara Pere Konjevoda. U blizini Tepe bilo je jos nekoliko ducana i poznata Pavica gostiona. U bijeloj dvospratnici, preko puta Tepe, u jednom dijelu bila je brijacka radnja, a iznad nje uprava i magacin tek formiranog preduzeca "Vocar". Izlazeci na Glavnu ulicu, nalazio se objekat, u kome je bilo smjesteno preduzece "Ratar".

Iduci dalje, pored Frkine kafane, ulazimo opet u Glavnu ulicu, u kojoj je tada, samo na prostoru od Bajatove ulice pa do zgrade SDK, bilo preko 30 magaza i ducana, a prema Sehitlucima bilo je i cepenaka. U ovom dijelu carsije bile su poznate opancarska radnja Jakova Altarca, bravarska radnja Ranka Erbeza, trgovinska radnja Mujage Rajkovica, slasticarna Alekse Momirovica, zatim Stevo kazandzija, krojacka radnja Ive Ondelja. Sjeverno od danasnje zgrade Narodnog pozorista bila je Sadrvan gostiona, zatim radiomehanicarska radnja Karla Sesara, knjizara "Paher-Kisic", brijacnica Kalajdzic, trgovina Urosa Marinovica. Od Dudine ulice (kasnije Drage Palavestre) bila je trgovacka radnja, vlasnistvo Premilovca, zatim Batlakova pekarska radnja, kafana Salke Masle, apoteka i prodavnica obuce "Boston".

Od Karadjozbegove ulice, prema dijelu Glavne ulice, sa desne strane bila je Idrizoviceva slasticarna, a istocno od Karadjozbegove medrese bila je prodavnica ogrijeva "Prenj", pa mala trafika, a juzno od Idrizoviceve slasticarne nalazila se knjizara, vlasnistvo Njunjica, pa jedna advokatska kancelarija i dva mala ducana sa vocem i povrcem, vlasnistvo Spuzica i Zugora. Ulaz u danasnju ZE-MU bio je glavni ulaz u kino "Korzo", a preko puta Pozorista nalazila se knjizara, vlasnistvo Dudica.

Glavna ulica se u turskom vaktu zvala i Carska dzada. Mostarska carsija kakve vise nema sirila se prema Musali, Ricini, Cernici i drugim dijelovima grada.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

5

Monday, February 13th 2006, 4:01am

Mostarska carsija kao cjelina, svojom atraktivnoscu, usko je povezana sa desnom obalom rijeke Neretve i svim njenim segmentima upotpunjuje cjelokupan kompleks sa ljepotom i carima, koje prozimaju ovaj mediteranski grad.

Rijeka Neretva, sa prirodnim fenomenom korita u okviru divljeg pejsaza, svojom komplementarnoscu prema Mostaru, dala je harmonicnost cijeloj carsiji. Trajno je ostavila pecat o strateskoj ovisnosti grada prema njoj samoj. Izgradjeni mostovi na Neretvi povezali su carsiju i svu njenu sarolikost u jedinstvenu anglomeraciju i zajednicki ambijent rada i zivljenja.

Nas Mostarac Miso Maric imao je obicaj da kaze: "Mostovima se obale rukuju i oni nose najvise ljudskog u sebi".

Centralni pravac, koji preko Musale i Titovog mosta, veze carsiju na desnoj obali, je Brkica ulica. Na samom pocetku ove ulice, gdje je izgradjena Robna kuca "Razvitak", nalazila se automehanicarska radionica Rendulica i Lozin podrum. Nesto kasnije, u jednoj od prostorija ovog podruma, osnovano je Planinarsko drustvo "Plasa", koje ce kasnijih godina prerasti u PD "Prenj".

Sa desne strane, nize vatrogasne kule, bile su drustvene prostorije vatrogasaca, a u istom nizu i prostor nekadasnje stolarske radionice za izradu mebl-namjestaja, a kasnije ce se, na istom mjestu, otvoriti i snajderaj Hadziselimovica. Na ulazu u Fejiceve ulicu, odmah uz zgradu Poste, nalazilo se preduzece "Elektro BiH", a sjevernije prostorije "Narodne fronte" sa kafanom. U objektu, na samom uglu Brkiceve i Balordine ulice, prema Musali, bila je vocarska radnja Sejdihovica, a kasnije ce tu biti Torlin snajderaj. Nize od ovog ducana, nalazila se obucarska radnja "Bodo", pa brijacnica, i, na kraju, milicijska menza (bivsi "Delikates"). Sjevernije od menze bile su prostorije Saveza ratnih vojnih invalida NOR-a, sa kafanom u prizemlju i kancelarijama na spratu.

Lijevo od Musale, u Ulici Ose Grebe, bilo je nekoliko ducana, kao sto je trgovina Slavke Mrvar, preko puta nje stolarija i trafika, a izmedju kuce porodice Tiberio i dvospratnice, vlasnistvo Merdze, bila je prodavnica bizuterije, a kasnije slasticarna Kahrimanovica. Na samom uglu bila je Torlina brijacnica. Inace, porodica Tiberio, koja je italijanskog porijekla, bila je svojevremeno vlasnik kina "Zvijezda", koje se prije zvalo "Uranija".

Kada je rijec o ovom lokalitetu carsije, sve sto je bilo juznije od Banjskog sokaka, u turskom vaktu se zvalo podrucje Tabakovine, Behlilovine i Djulmezovine. Poslije Drugog svjetskog rata, kod starih Mostaraca jos uvijek su se mogli cuti ovi nazivi, ali, vremenom i oni padaju u zaborav. Musala, sa Cose Jahja hodzinom dzamijom, Gradskim kupatilom, hotel "Neretvom", Gradskim parkom i Alajbegovica cesmom, cini centralni fokus mostarske carsije.

Relativno mali prostor, ali po specificnosti i formi, gdje se na objektima ispreplicu stilovi orijentalne i zapadne arhitekture, Musala, sa svojom okolinom, predstavlja svojevrstan ambijent urbanistike.

Meraja pod otvorenim nebom, kako se odvajkada govorilo o Musali, prezivjela je sve tokove istorijskih zbivanja i dogadjanja. Od Osmanlijske vladavine, pa sve do danasanjih dana, pretrpjela je mnoge izmjene. Do 1878. godine, bila je ogradjena zidom i na tom prostoru se klanjalo. Kasnije su tu turski vojnici talimili (vjezbali). Dolaskom Austro-Ugarske, Musala mijenja prijasnji izgled, da bi najteza devastiranja dozivjela tokom 1992. i 1993. godine.

Poslije Drugog svjetskog rata, u zgradi, gdje se, do 1992. godine nalazila predivna zgrada Muzicke skole, pocela je s radom Srednja gradjevinska skola. Nakon nekoliko godina, ova se skola preseljava u novoizgradjeni objekat kod Carinskog mosta. Prije iseljenja Tehnicke skole, u zgradi je privremeno bila Skola ucenika u privredi. Kasnije je u istoj zgradi otvorena Muzicka skola.

Poslije zavrsetka Drugog svjetskog rata i oslobodjenja Mostara, Musala, koja je dobila naziv Trg Republike, ponovo je postala centrom svih zbivanja i manifestacija u mostarskoj carsiji, ali u sasvim novom ruhu. Na ovom prostoru odrzavani su narodni mitinzi, docekivane Stafete mladosti, prolazile vojne parade, Cvijetna korza, povorke s bakljadama. Na improviziranim binama ucestvovale su folklorne grupe i pjevaci, a sportisti i artisti izvodili su svoje vjestine.

U to vrijeme u Mostaru je gostovala jedna artisticka grupa, koja je na Musali postavila improviziranu pozornicu, a preko visokih stubova razvukla je jake konopce. Pocese hodati na zategnutom konopcu, sa motkama u ruci da bi odrzavali ravnotezu. Stari Mostarci gledajuci artiste, pocese pricati o jos boljem pehlivanu Arifu Tamburiji koji je isto to radio sa rasirenim rukama. Nakon toga, u Mostar je dosao neki Aleksic koji se zubima drzao za kais koji je bio objesen za avion u letu, sto je bilo veliko cudo u to vrijeme.

Jedna od oaza mostarske carsije bijase Gradski park, uradjen na nekadasnjoj Drljevica basci uz Musalu. Kako po urbanoj formi, tako i po specificnosti hortikulturnog kompleksa, bio je i ostao jedan od simbola Mostara. Ulaz u park podsjecao je na pristup nekom veleljepnom dvorcu. Ogradjen prefinjenom ogradom od klesanog hercegovackog krecnjaka, sa urezanim elementima orijentalnog stila, svojom originalnoscu bio je nadaleko poznat. Mnoge generacije Mostaraca uzivale su setajuci i odmarajuci se u ovom nesvakidasnjem zdanju raskosi zelenila, cvijeca i mirisnih ruza. Aneks ljepoti davale su visoke palme i okrugli bazen sa zlatnim ribicama. Park je preuredjen 1976. godine, kao i Musala, cime je mostarska urbana sredina osiromasena za jedan predivan mostarski ansambl.

Lijepo oblikovan arhitektonskim elementima na njegovim fasadnim dijelovima, istocno od parka nalazio se gradski javni klozet, koji je kasnije, u toku preoblikovanja Musale i parka, srusen. Starije generacije Mostaraca sjecaju se da je izmedju Muzicke skole i Gradskog kupatila postojao uski prolaz sa Musale u Banjski sokak. Kasnije je tu postavljen novinski kiosk.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

6

Monday, February 13th 2006, 4:02am

Odmah poslije Drugog svjetskog rata, u hotel "Bristol" useljena je oficirska menza. Svojim izgledom, u kome su bili utkani gotski arhitektonski elementi gradnje, krasio je taj pocetni lokalitet desne obale Neretve. Kasnije ce, prema zamislima i projektu Romea Tiberia, biti preadaptiran i nadogradjen.

Na pravcu od Titovog mosta do Gimnazije bila je prava carsijska arterija. Sa obje strane ulice, u dugom nizu, bili su ducani i trgovine.

Imajuci u vidu da je i sama ulica imala blagi pad prema Neretvi, tako su i ducani i magaze imali kaskadni oblik prema Bulevaru. Stilski i fasadno oblikovani, sa lijepo aranziranim izlozima, podsjecali su na carsije mnogih mediteranskih gradova. U danima ljetnog celopeka, na mnogim ducanima mogle su se vidjeti zastitne tende ili poluspustene limene roletne, kao zastita od sunca.

Uz hotel "Bristol", sa zapadne strane, bio je jedan stari ducan dobrim dijelom u suterenu. U njemu je, sve do ovog rata, bila, izmedju ostalih, i slasticarna Bate Kahrimanovica. Desno u ulici (iza "Revije") bila je poznata Hadzajlica kafana. Na mjestu danasnje "Revije" nalazila se manufakturna radnja, vlasnistvo Drace, zatim prodavnica obuce, u kojoj su se u ono doba prodavale veoma trazene bijele tene. Od apoteke do kafane "Jagnje" nalazilo se nekoliko zanatskih i trgovackih prodavnica i nekoliko stambenih objekata. Sa lijeve strane, pocev od brijacnice preko puta hotel "Bristol", pa do pocetka Ulice Adema Buca (Cernica), bila je knjizara i novinski kiosk, te trgovine i mesnica.

U objektu sa kupolom, u kome je bila trgovina "Bazar", tada je bio mlijecni restoran. Na podrucju Ricine, od Lakisica dzamije do Bulevara, postojao je poslovni polukruzni objekat, u kome su bile smjestene manje trgovinske radnje. Iza ovog objekta, sa granicama prema Krpica ulici, bilo je Komunalno preduzece "Cistoca". Na tom prostoru, mogle su se vidjeti cisterne - "strcaljke" sa konjskom zapregom, koje su, uglavnom, sluzile za polijevanje makadamskih mostarskih ulica u ljetnom vremenu.

Na uglu, koji veze Ricinu sa Bulevarom (tada jos uvijek Paralelnom ulicom) bila je jedna lijepo izgradjena stara cesma. Njeno korito bilo je specificno i licilo je na veliku morsku skoljku. U to vrijeme, kroz srediste Mostara prolazila je zeljeznicka pruga sa popularnim i nezaboravljenim "cirom". Rampa ispred Gimnazije spustala se dnevno po nekoliko puta, cak su i djaci znali, po dolasku i odlasku vozova, odredjivati kraj ili pocetak skolskog sata.

Mostar je imao i svoj mali "metro", ispod koga se prolazilo prema Stefanijinom, a kasnije Lenjinovom setalistu do Rondoa i dalje. Ovaj podzemni prolaz imao je dva stepenisna kraka, za ulaz i izlaz sa obe strane. Bio je sav u plocicama, u obliku sahovskog polja, pa je zbog svog estetskog oblika Mostarcima ostao zauvijek u nezaboravnom sjecanju.

Odmah do ovog prolaza, sa sjeverne strane, na ulazu u Ulicu Mose Pijade, bio je mali kiosk za prodaju novina i cigareta, Mostarcima poznatiji kao Kvesica trafika. Od ove trafike, pa do tadasnje Zeljeznicke putnicke stanice, bili su locirani zeljeznicki magacini. U istoj ulici, pocev od kafane "Jagnje", pa do upravne zgrade ZTP-a, bilo je par malih ducana i brijacnica, kao i poslovne prostorije tek formiranog preduzeca "Spedicija". Prvi direktor "Spedicije" bio je Remzija Puzic. Kasnije "Spedicija" prerasta u "HAP" (Hercegovacki autoprevoz), da bi se, zatim, iz njega iznjedrio mostarski gigant "Autoprevoz".

U Lenjinovom setalistu tada je radila Tokica pekara, preko puta Gimnazije, a u bivsem Domu omladine bio je otvoren "Klub prosvjetnih radnika Mostara". Iduci prema Rondou, u dijelu danasnjeg parka, nalazio se veoma poznati restoran "Pariz" sa predivnom ljetnom bastom i stalnom muzikom. To je u ono vrijeme bilo omiljeno mjesto sastajanja i druzenja mostarske raje.

Na pocetku Ulice dr. Safeta Mujica, na samom izlazu iz podzemnog prolaza, sa desne strane, nalazio se gradski javni klozet, zatim ogradjeni prostor Zeljeznicke stanice sve do hotel "Mostara". Od hotela, pa do vojne bolnice, nalazio se prostor sa tvornicom marmelade.

Sa zapadne strane ulice, ispred zgrade Hirurgije, bio je jedan manji objekat, koji je imao funkciju Meteoroloske stanice. Nize od ovog objekta, bio je Mlin za mljevenje zita i ekonomat. Juznije se nalazio arhitektonski i estetski oblikovan stambeni objekat u kome je nekad stanovao poznati mostarski inzinjer Milos Komadina. Interesantno je napomenuti da je u prostoru ove predivne kuce rastao jedinstven primjerak "libanskog cedra" (vrsta drveta koja je rasprostranjena u Libanu).

Ulazeci u Santica ulicu, sa sjeverne strane, odmah na njenom pocetku bila je Krecana, a onda, skoro duz citave zapadne strane ove ulice, bili su stambeni objekti. Posebno se, medju njima, izdvajao gradski zatvor, poznatiji kao "Celovina".

Istocni dio ulice, sve do Avdica kuce, bio je pod bascama i vocnjacima koji su prolazili sve do same obale Neretve. Medjutim, za kratko vrijeme, ovaj zeleni kompleks postace veliko gradiliste. Sa lica zemlje nestala su pluca grada.

Ubrzo poslije oslobodjenja Mostara, 1945. godine, u Santicevoj ulici, otvoreno je kino "Partizan". U njemu su, uglavnom, prikazivani filmovi sovjetske produkcije, a nije proslo mnogo vremena kad su, na repertoar, dosla i nasa dva prva poslijeratna filma "Slavica" i "Zivjet ce ovaj narod", oba naravno, sa ratnom tematikom.

S obzirom da je, u to vrijeme, odlazak u kino bila jedna od glavnih zabava Mostar je tada, osim kina "Zvijezda", imao i kino "Korzo" u Glavnoj ulici, kino "Neretva" u Domu Armije, a jedno vrijeme filmovi su se prikazivali i u sali bivse Osnovne skole "Osman Djikic". Kasnijih godina, otvorice se sinemaskop u Ulici Matije Gupca. U vrijeme vaznih proslava i manifestacija, filmovi su prikazivani na Musali i na Rondou.

Tada su u prometnijim ulicama bili postavljeni i zvucnici, sa kojih su odzvanjale borbene i narodne pjesme, gradjani su obavjestavani i o raznim drustveno politickim zbivanjima.

Od raskrsnice, ulazeci u Ulicu Adema Buca i iduci kroz Cernicu, na samom pocetku nalazilo se nekoliko ducana i jedan ugostiteljski objekat. Tu je bila prodavnica hljeba, krojacka, obucarska i tapetarska radnja i, na kraju, cinovnicka zadruga. U ovoj zgradi se, mnogo kasnije, nalazila prodavnica boja i lakova. Nize zadruge bile su kancelarije Saveza rezervnih vojnih starjesina, a kasnije Planinarsko drustvo "Prenj" i frizerski salon.

U medjuvremenu, proradila je i kafana "Velez", sa lijepom ljetnom bascom. Sa desne strane, prije ulaza u Krpica ulicu, bila je kafana Muhameda-Hame Jaganjca, poznato sastajaliste Mostaraca, gdje su oni eglenisali i zbijali sale. Kafana sa popularnim Hamom bila je za svaciju dusu i merak, a nije izostajao ni pravi izvorni mostarski liskaluk.

Ispod zgrade Opstinskog suda bile su kancelarije Crvenog krsta, a juznije Baliceva apoteka. Na prostoru, gdje je izgradjena zgrada "Elektro-Hercegovine", nalazilo se malo bravarsko-limarsko preduzece i pekara. Preko puta, u Ulici Podharem, gdje se nalazi zgrada GP "Hercegovina", bio je park. Juznije od parka, gdje je do 1992. godine bila mala samoposluga, odrzavana je nastava jednog odjeljenja Skole ucenika u privredi.

Na uglu Ulica Adema Buca i Rade Bitange bila je jedna mala kafana, sa stanom na spratu, a odmah preko puta bila je ljetna basca sa pozornicom drustva "Preporod", u kojoj su se redovno odrzavale igranke i druge priredbe. Mnogo godina kasnije, na toj lokaciji bice izgradjeni objekti Djecijeg vrtica.

Na potezu od Mikacica kuce, u Krpica ulici, pa do Voljevicine, zakljucno sa Ulicom Rade Bitange, znaci veci dio Bulevara, bilo je pod vocnjacima i vinogradima. Za kratko vrijeme na ovom prostoru pocece izgradnja stambenih zgrada. Isto tako, na istocnoj strani Bulevara, izuzev objekata, vlasnistvo Golubovica, u Ulici Matije Gupca i Sliskovica, u Ulici Husnije Repca, nalazio se kompleks sa vocnjacima.

U narednim godinama, na ovim prostorima bice podignuto veliko naselje. Preko puta Stamparije, u Ulici Matije Gupca nalazio se Dom staraca, a malo nize bila je brijacnica. Na pocetku Kapetanovine, u blizini Mlinice, bilo je skladiste preduzeca "Prenj", gdje se prodavao ogrijevni materijal.

Od Kapetanovine prema Ogradi, u prostorijama gdje je bila Mjesna zajednica, nalazio se ugostiteljski objekat "Bijela ladja", a nize, prema Luckom mostu, bile su trgovacka radnja, brijacnica i nadaleko poznata Dugalica pekara.

Ovim zavrsavam moja sjecanja na pojedine dijelove mostarske carsije, od prije pedeset godina. Ostalo je jos mnogo toga da se napise, ali o tom nekom drugom prilikom. Zelio sam da ovim feljtonom otrgnem od zaborava sve one cari naseg predivnog grada, koji je, upravo zbog svoje ljepote, i najvise stradao u ovom bestijalnom ratu. Zelio sam, takodje da najmladje generacije Mostaraca nikad ne zaborave uspomene na rodni grad u koji se svima nama valja sto prije vratiti i da svi skupa pomognemo njegovoj brzoj obnovi i izgradnji. To je najmanje sto mozemo dati najljepsem dragulju na svijetu.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

7

Monday, February 13th 2006, 4:05am

*Ozon je originalno dodao ovaj podatak:

samo da nadodam da je nekada gdje je bila zgrada jugobanke tj.kod kina zvjezde bio PARK a mi smo ga zvali mali park i pored njega je bio policijski sokak
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

8

Monday, February 13th 2006, 4:07am

STARI MOST NA POSTANSKIM MARKAMA

*NAPOMENA: Originalni autor teksta koji slijedi je Dragi Sestic. Ovaj tekst je objavljen 1997. godine.


Medju prvim serijama postanskih maraka, izdanim od strane J.P. PTT saobracaja BiH u toku 1995. godine, bila je i jedna marka sa motivom Starog mosta. Mostarci su posebno ponosni na ovu marku. Ne samo sto je na njoj prikazan veleljepni luk po kome je Mostar u svijetu i postao prepoznatljiv, vec i zato sto je autor slike mostarski slikar Salko Pezo.

Motiv Starog mosta nije, medjutim, prvi put na postanskim markama.

Tacnije, pojavilo se ukupno 7 raznih motiva na 15 razlicitih postanskih maraka.

Evo, pregleda svih postanskih maraka s mostarskim Starim mostom.

1. novembra 1906. godine, Austrougarska monarhija je u seriji 16 maraka za BiH izdala cak dvije sa motivom Starog mosta. Prva ljubicaste boje u vrijednosti od 2 helera i druga tamnosmedje boje u vrijednosti od 20 helera. Na obje u gornjem dijelu stoji natpis "Bosnien:Herzegowina".

Vec 18. avgusta 1910. godine, u cast 80-tog rodjendana cara Franca Jozefa Prvog, izlazi sljedeci komplet maraka - isti kao onaj iz 1906. godine, s tim sto je u donjem dijelu marke dodana godisnjica carevog rodjendana "1830. - 1910.". Marke su iste nominalne vrijednosti i iste boje kao prethodne.

1. septembra 1918. godine, izlazi peta marka sa motivom Starog mosta i ona je reprint marke iz 1910. godine od 2 helera, sa crvenom bojom i nastampanom godinom 1918.

Nastankom Drzave S.H.S. izlaze, nove - stare marke sa Starim mostom. Tamnosmedja marka od 20 helera iz 1910. godine ostaje iste nominalne vrijednosti, s tim sto joj se crvenim slovima nastampava "Drzava S.H.S." na vrhu, "1918." u sredini, lijevo i desno, te "Bosna i Hercegovina" - na dnu. Ovaj posljednji podatak je vazan, jer je do te godine jos postojao respekt za ime Bosne i Hercegovine! Ljubicasta marka od 2 helera iz 1910. godine dobiva nominalnu vrijednost od 10 kruna, s tim sto joj se crnim slovima nastampava isto kao gore navedenoj od 20 helera.

Osma marka izlazi 11. marta 1919. godine i to je reprint marke od 20 helera - tamnosmedje boje iz 1906. godine. Nominalna vrijednost joj je 30 helera. Ovog puta na njoj je u gornjem dijelu nastampano "Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca", a u donjem dijelu "20h + 10h".
Naziv Bosna i Hercegovina je nestao!

15. juna 1934. godine, u kompletu od 5 maraka koje su izasle za potrebe avio-poste, izlazi i deveta marka sa motivom Starog mosta.
Marka je jarkonarandzaste boje i najvece nominalne vrijednosti u seriji - 10 dinara. Iznad Starog mosta nacrtan je avion, a na gornjoj i donjoj strani stoji cirilicni i latinicni natpis "Jugoslavija".

Deseta marka izlazi 12. septembra 1937. godine u bloku od 4 marke sa motivom narodnih nosnji Jugoslavije. Svijetloljubicasta marka sa djevojkom u bosanskohercegovackoj narodnoj nosnji iza koje se u pozadini vidi Stari most imala je nominalnu vrijednost od 1,50 dinara.

FNR Jugoslavija izdaje 16. juna 1951. godine u setu od 9 maraka za avio-postu i jednu sa Starim mostom - plave boje, vrijednosti 6 dinara, te jednu tamnozelene boje od 6 (+10) dinara.

Trinaesta marka izlazi 20. marta 1952. godine, ponovo za potrebe avio-poste sa istim Starim mostom kao iz 1951. godine, s tim sto je boja tamnocrvena, a nominalna vrijednost joj je 200 dinara.

24. septembra 1966. godine, u cast 400 godisnjice Starog mosta PTT Jugoslavije izdaje novu marku sa Starim mostom, purpurne boje i nominalne vrijednosti od 0,30 dinara. U gornjem dijelu stoje natpisi "Most na Neretvi" i "1566 - 1966".

I na kraju, posljednja, 15. marka, ona sa pocetka ovoga teksta. Ona je izdana u seriji od pet maraka "Mostovi u djelima umjetnika". Na njoj je ponovo vracen natpis "Bosna i Hercegovina", te uocljivi natpis godisnjice rusenja Starog mosta "1566 - 1993".

Nadamo se da ce i ubuduce izlaziti postanske marke sa nasim Starim mostom. Mozda sljedeci put vec nakon njegove restauracije?!
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

9

Monday, February 13th 2006, 4:09am

HOTEL "NERETVA" I BANJA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Amir Pasic, a objavljen je 1996. godine.


Dolaskom Austrougarske 1878 u Bosnu i Hercegovinu, sa promjenom ekonomije unose se evropski urbani milje i arhitektoske forme u sve urbane sredine. U Mostaru odnos nove vlasti prema postojecem tkivu nije bio destruktivan jer novi objekti se podizu na slobodnim prostorima oko novoizdgradjene zeljeznicke pruge, zapadno od postojeceg grada. Istorijska gradska jezgra je prepustena prirodnom umiranju, pa je tako, uglavnom, ostala sacuvana za buduce generacije.

Razvoj Mostara u ovom periodu moze se vezati za dvije licnosti istog prezimena, slicnih ideja, a potpuno razlicitog porijekla i profesije: Mujagu Komadinu, gradonacelnika i inzinjera Milosa Komadinu, gradskog mjernika.

Urbana sema je vrlo jednostavna, podredjena zeljeznici (pruga Sarajevo-Mostar-Metkovic) i automobilu (postojece ceste dolinom rijeke Neretve, veza zapadno prema Splitu i istocno prema Nevesinju).

Okolna brda utvrdjuju se novim fortifikacijama, a gradska zona odredjuje se vojnim logorima na vrhovima trouglaste doline. Narasle saobracajne potrebe traze bolju povezanost preko Neretve, pa su izgradjena tri mosta uz postojeci Stari, koji se adaptira za kolski saobracaj.

Centralna gradska osovina povezuje zeljeznicku stanicu - novi poslovni centar na zapadu - mostom Franje Josifa (1888.) sa musalom na lijevoj obali koja se preuredjuje u novi drustveni centar. Skola, hotel "Neretva" i Gradsko kupatilo, objekti "novog doba" se grade da zemijene mektebe, hanove i hamame. Tu su locirani i drugi objekti istog simbolicnog znacenja: posta i Vatrogasna stanica.

Arhitekti unose eklekticke dekorativne elemente sakupljene tokom studijskih putovanja austrijskih arhitekata po Egiptu i Spaniji, sa ciljem da NE negiraju u potpunosti islamski arhitektonski duh gradske sredine.

Hotel "Neretva" (podignuta 1892), unosi duh Evrope sa novim tipom gostinskih soba, sala za sastanke ili citanje, muzikom klavira, Sacher tortom i Wiener sniclom, pripravljenom od strane kuhara dovedenih iz Praga.

Volumen objekta bio je stran ovom podneblju - ogroman, sa monarhijsko zuto-crvenim horizontalnim prugama. Ali, vremenom, kao i vecinu stranih tijela covjek, uglavnom, prihvati. Podignut na samoj obali Neretve, tek mnogo godina nakon izgradnje, objekat ostvaruje kontakt sa rijekom preko dvaju terasa. Prvobitna orijentacija bila je ka istoku, prema parku sa pregolama u kome je dominirao bazen sa zlatnim ribicama, koje su privlacile sve, a posebno djecu, do godine 1976, kada je cjelokupni prostor prepravljen odlukom dnevne politike. Jutarnja kafa pila se u hladu parka, a vecernja na terasi sa zapadne strane. Hotel je bio jedno od nekoliko mjesta u gradu gdje se moglo plesati uz veceru i kolace raznih boja, koje dovoze do tvog stola pa ih je tesko odbiti.

I pored pregradnji i dogradnji, vremenom je hotel sazreo za ozbiljnu adaptaciju planiranu za 100-godisnjicu. Umjesto obnove, u stotoj godini, objekat je unisten u prvim mjesecima rata 1992, zajedno sa gotovo svim znacajnim gradskim objektima.

Banja, ili sluzbeno gradsko kupatilo, podignuta je da zadovolji higijenske potrebe naraslog i strukturno promijenjenog gradjanstva. Pored svih sadrzaja primijenjenih po uzoru na slicne objekte u monarhiji, posebno one u Pesti, ovdje se izgradjivao i njegovao mostarski duh. Skola plivanja za pocetnike - djecu koja se boje plahovite Neretve, rekreacija, saloni za uljepsavanje, anegdote sa Bricom Rifom, tavla ili rostilj na terasi - cinili su objekat izuzetno bliskim svakom, ali istovremeno i pristupacnim samo uglednim.

Podignuta 1914. godine, dakle, 22 godine nakon hotela "Neretva" da dopuni sadrzaje novog centra Mostara, Banja je drugacijeg arhitektonskog izraza. Sa mnogo vise nestandardnih elemenata, sa egipatsko-maurskog stil se pretace ka secesiji. Arhitekta Tenijer je zavrsio glavni korpus, ali Puba Loose je kompletirao objekat tek 1927. godine.

Unisteni u planskom potiranju kulture i hotel i Banja dozivljavaju sudbinu grada u kome su nakon decenija postojanja postali vanvremenski, i zato prioritetni za opstojanje Mostara kao simbola nase multikulturne zajednice.

Zacetnik ideje o gradnji javnog kupatila bio je tadasnji mostarski gradonacelnik Mujaga Komadina. Na svecanom otvaranju, u to vrijeme najveceg i najljepseg objekta ove vrste na Balkanu, 3. juna 1914. godine, Mujaga se svojim sugradjanima trebao obratiti i prigodnim govorom. On je to i ucinio, ali na svoj nacin, kratko i narodski - jasno:
- Narode, evo Bane za one koji imaju para. Za one koji nemaju - eno Neretve!

*U skorije vrijeme, Banja je obnovljena i sluzi namijenjenoj i prvobitnoj funkciji.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

KIZA

Professional

Posts: 1,699

Location: dolina sunca

Occupation: sve sto vole mladi

10

Monday, February 13th 2006, 5:35am

hadjija samo nastavi !.ove skripte su pravo blago.de mi reci jeli ovo knjiga ili su bas skripte .volio bih da ovo imam ,obavezno .pa mi javi,thx.
MOSTAR u srcu, VELEZ do groba

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

11

Monday, February 13th 2006, 6:17am

KIZA, hvala na javljanju :)
Ovo su sve tekstovi na koje sam naisao u raznim novinama, knjigama, itd. a koji su mi posebno privukli paznju, pa sam ih prestampao i sacuvao.
Kada sam prikupio pozamasan broj slicnih tekstova, odlucio sam da ih objedinim u jednu knjigu i tako da ce se uskoro ta knjiga pojaviti na trzistu, pa ce svi ovi i jos mnogo drugih tekstova biti na jednom mjestu :]
Trenutno sam u krajnjoj fazi pregovora i dogovora sa izdavacem, pa mislim i nadam se, da ce ova knjiga biti objavljena za otprilike mjesec dana :))
Cim se to dogodi, obavijestit cu te, pa ces tako imati sve ovo i vise, a jos ces na poznanstvo i prijateljstvo iamti primjerak knjige sa posvetom od autora :)
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

12

Monday, February 13th 2006, 7:40am

POSLJEDNJA LASTA

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta".
Uz donatorsku podrsku Evropske unije i u tirazu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz stampe je izasla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo vise autora ciji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinovic, dok su recenzenti bili priznati sportski strucnjaci prof. dr Hamid Sose, prof. Zeljko Dzeba, prof. Enver Novakovic i Mile Knezovic. Najveca vrijednost ove knjige, posvecene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodisnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobodjena politickih, ideoloskih i drugih konotacija, te prozeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglasava i Hamid Sose.
Inace, izabrani tekst se bavi istorijom biciklizma u Mostaru.



Prvo vozilo sto je nalikovalo biciklu pominje se 1447. godine u hronici njemackog grada Majningena. Opet po hronici Nirnberga, neki je "kovac 1649. godine, izradio vozilo kojim se za jedan sat moglo prevaliti 2000 koraka"! U istoriji ima zabiljezeno jos nekoliko konstrukcionih rjesenja dvokolica sa drvenim tockovima, s noznim pogonom, tj. "odgurivanjem od tla." Godine 1790. Francuz Mede de Svirac izmislio je "celerifer" - spravu na dva tocka. Tockovi promjera od sedamdesetak centimetara zasebno su ugradjeni ispod drvene precke, s jastucicem u sredini. Vozac se odgurivao nogama. Slijedeca inovacija bila je drezina, koju je 1817. godine izumio K. Drais Von Sauerbronn.

Prvi bicikli bez odgurivanja nogama svjetlo dana ugledali su u Francuskoj 1861. godine. Tvorac im je Ernest Michaux. Od 1865. godine drveni tockovi umjesto zeljezom oblazu se gumama, postoji i pedalo. Zatim su usavrsavanju i modificiranju bicikla doprinijeli Englez John Kemp Starley (1880.) i Skotlandjanin J. Dunlop (1888.). Engleska tvornica "Humber" tom vozilu dala je manje-vise konacan oblik.

Biciklizam kao sport zvanicno se pojavljuje 31. maja 1868. godine. Naime, tog datuma u Parizu, u parku St. Cloud, "Veloce Club de Pariz" je organizovao biciklisticku trku na stazi dugoj 2000 metara. Na juznoslovenskim prostorima prvi velosipedi pojavili su se oko 1880. godine. Prvi klub je, medjutim, osnovan krajem 1884. godine u Beogradu, a pocetkom naredne godine u Zagrebu itd.

Biciklizam je jedan od najstarijih sportova u Mostaru. Ovdje je, prema zapisima Karla Peca u "Mostaru" (Lajpcig 1891.), vec 1887. godine osnovan velosipedski klub. On se, po svemu sudeci, zvao "Radfahren Klub". Na osnovu tih podataka moglo bi se zakljuciti da je grad na Neretvi medju prvima, a mozda i prvi u Bosni i Hercegovini imao biciklisticki klub. Dobio ga je, ocigledno, u prvom desetljecu vladavine Austro-Ugarske Monarhije na ovim prostorima. Njegovi clanovi bili su iskljucivo austrijski oficiri i cinovnici, porijeklom Nijemci. Taj klub imao je jedanaest clanova, a raspolagao je s gotovo dvostruko vise bicikla - dvadeset!

A, ljudi iz ovog podneblja, 1. maja 1896. godine osnivaju "Prvo hercegovacko koturasko drustvo". Uzgred receno, ono je kako se tvrdi - korijen hrvatskom sokolstvu u Bosni i Hercegovini. Tek 1901. godine u Sarajevu se zvanicno oglasio Koturaski klub "Sokol", a pominje se da je u tom gradu jos 1892. godine djelovao "Fahard Klub".

Mostarski koturasi (biciklisti) vec u prvoj godini svog organizovanog djelovanja priredjuju kruzne trke gradskim ulicama. Na zalost, zasad otkriveni pisani tragovi ko su bili njihovi pobjednici i koliko je ucestvovalo takmicara. Sestog juna 1897. godine "Prvo hercegovacko koturasko drustvo" je po Sefiku Pasicu, organizovalo dvije biciklisticke trke. Vozilo se od Potoka do Mostara, 12 km i od Jablanice do Mostara, oko 40 km. Na kracoj relaciji prvi na cilj stigao je izvjesni Viktor Procikijevic, a na duzoj je trijumfovao neki Josip Jakus.

Iz raznoraznih razloga, aktivnost mostarskog biciklistickog kluba je postepeno splasnjavala dok nije potpuno zamrla. Ostao je, medju ostalim, samo sa dva clana. Zato treba traziti razloge i u visokoj cijeni bicikla. Ali, isto tako i u cinjenici da grad jos nije imao radionica za njihovo servisiranje i prodaju. Takav "ducan" tek 1900. godine otvorili su "dosljaci" Antonio Tiberio i Anton Beli. Ova dvojica kompanjona su tu, uz ostalo, "prodavali, sastavljali i opravljali bicikle". Da je u Mostaru pocetkom XX vijeka bivalo sve vise bicikla, potvrdjuju i neki propisi Gradskog kotarskog ureda iz 1902. godine. U odluci o ulicnom i zdravstveno policajnom redu za grad Mostar, posebnim odredbama bilo je regulisano pitanje "koturaskog reda".

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

13

Monday, February 13th 2006, 7:41am

"Hercegovacko koturasko-gombalacko drustvo Sokol" je 19. aprila 1903. godine za svoje clanove organizovalo voznju biciklima od Mostara do Metkovica. Ovoj "trci", na stazi dugoj oko 50 km, posebnu draz dale su zene. To su bile "dvije gospodje i jedna gospodjica". One su se muskarcima pridruzile u Capljini, dokle su stigle vjerovatno vozom, popularnim "cirom". Steta je sto jos nisu poznata imena tih biciklistkinja, mozda prvih mostarskih i bosanskohercegovackih.

Ima, medjutim, predznaka da su Mostarci, oni sto su porijeklom s ovih prostora, znatno prije nego sto je osnovan domaci koturaski klub, na biciklu krstarili cestama i sire teritorije. Medju prvim takvim "toursmenima", velosipedistima pominje se fotograf Antun Zimolo. On je prema nekim izvorima, vec 1890. godine isao na turneju po Hercegovini, Crnoj Gori i Sandzaku. Zimolo je, takodje, bio sudionik vise trka na kojima je osvojio pregrst trofeja. I 1900. mostarski biciklisti, tvrdi isti izvor, odrzali su vise biciklistickih trka na relacijama Stolac-Mostar, Potoci-Mostar i na drugim stazama.

Medjutim, krajem XIX vijeka na nasim cestama vidjena je neobicna trojka velosipedista. Nju je predvodio poznati biciklista i vazduhoplovac Mihailo Mercep, koji se 1897. godine vratio sa turneje po Evropi i Americi. S njim u drustvu bili su Svetolik Savic i Ljuba Stojanovic, svi clanovi beogradskog Prvog srpskog velosipedskog drustva. Oni su na biciklima krstarili i cestama Bosne i Hercegovine. Na putu od Beograda preko Sarajeva prosli su i kroz Mostar, da bi nastavili prema Nevesinju, Bileci, Trebinju, Dubrovniku i Crnoj Gori. Svuda su, kako se tvrdi, srdacno docekani. I, naravno, izazivali posebno interesovanje i paznju. Ta trojka je kroz grad na Neretvi projurila 1898. godine.

Po poznatom istrazivacu sportske historije Sefiku Pasicu, Mostarci su "imali prvi susret sa biciklom jos 1885. godine". O tome je ostavio ovaj zapis:
"Na juznu maltu (carinarnicu) stigao je na biciklu neki Suhi, i to iz pravca Metkovica. To su doznali neki gradjani kvarta Luka i otisli su da posmatraju to "tehnicko cudo", kako su govorili. Medju stanovnicima Luke nalazio se i Ibro Sefic, radnik fabrike duhana. On je volio masine i dugo je zagledao bicikl, a zatim je pravio skice. Domalo je biciklista Suhi krenuo kroz grad, ali ovoga puta u pratnji djece. Gradjani Mostara su izasli na trotoare da posmatraju biciklistu i bicikl, koji je produzio u pravcu Sarajeva. Iste godine mladi Ibro Sefic izradio je drveni bicikl koji je kasnije usavrsavao. Prema ovome, prvi biciklista iz Mostara je Ibro Sefic".

Medju mostarskim koturasima odnosno biciklistima s kraja XIX i pocetka XX vijeka bili su, kako izgleda, i dimnjacar Ivan Ac, Antonio Tiberio, Anton Beli, apotekar Mikan Vencel, Milan Janjos, Cezar Vlajo, Anton Pehar, inz. Milos Komadina, inz. Dragutin Keler, Alija Lutvo, Anton Bajalo, Anton Zimolo, Manojlo Jelic, Rudolf i Julius Stanger, Salih Popo, dr. Dragutin Hlubna, prof. Stevan Zakula, Viktor Bek, prof. Vladimir Novak, prof. Leo Jamnicki i drugi. Godine 1914. izbijanjem Prvog svjetskog rata, zabrana rada pogodila je i biciklisticke sekcije. Poslije 1918. godine u Mostaru je, navodno, egzistirao jedan biciklisticki klub, mada je bilo nastojanja da ih bude vise. Blize je, ipak, istini da je izmedju dva svjetska rata, od 1918. do 1941. godine biciklisticki sport zivotario pod krovom sokolskih drustava, sto je uostalom bio slucaj sa ostalim sportovima, osim fudbalskog, teniskog i jos ponekog. Tek nakon Drugog svjetskog rata, biciklisticki sport i u Mostaru dobija novi zamah. Tako je 1947. godine u okrilju RFD "Velez" osnovana i "malobiciklisticka" sekcija. U pocetku su narocito bile privlacne kros-trke i takmicenja "kontrasa". A, zatim i ulicne i drumske voznje. Iz oskudnih sacuvanih pisanih tragova mogu se saznati podaci o najvecim uspjesima mostarskih biciklista, clanova "Veleza". Tako je, na primjer, 1948. godine Marko Zovko osvojio prvo mjesto na prvenstvu Bosne i Hercegovine. Jos poznatiji postaje Andrija Krtalic. On samo u dresu maticnog kluba, u dvije godine uzastopno 1954. i 1955. biva republicki prvak. S tom serijom uspjeha nastavio je poslije takmiceci se za zenicku "Zeljezaru" i sarajevsku "Lastu". Krtalic je 1958. godine bio pobjednik trke od Capljine do Mostara, u voznji "Kroz Makedoniju" stize na cilj drugi, ucestvuje i u medjunarodnoj "Trci kroz Jugoslaviju".

Od 1948. godine do pocetka sesdesetih godina Mostar je bio ciljno mjesto ili prolazna stanica nekoliko biciklistickih trka. Pomenimo samo neke: Sarajevo-Mostar 1948. godine, "Trka kroz Bosnu i Hercegovinu" Tuzla-Sarajevo-Mostar 1959. godine, Capljina-Mostar 1958. godine i "Kroz Hercegovinu" 1958. godine.

Biciklizam u Mostaru, zatim, dozivljava iskliznuce iz sportske porodice.

Klub se gasi. Istina, zaljubljenici u taj sport su nekoliko puta pokusavali da ga vrate u zivot. Vjerovalo se da bi na to moglo uticati "domacinstvo" medjunarodne "Trke kroz Jugoslaviju". Grad na Neretvi je tri puta (1968., 1971. i 1986.) bio ciljno i startno mjesto odredjenih etapa tog "Toura". Posmatranje ulazaka i izlazaka velikog medjunarodnog biciklistickog karavana nije, na zalost, medju Mostarcima vratilo biciklizam. I Ibrahim Catrnja s istomisljenicima se svojevremeno mnogo trudio da domace bicikliste izvede na takmicarske staze i da organizuje njihov klub. Ostale su to samo puste zelje. Samo je uporni Aco Dzakula, na sportskom biciklu "specijalcu" u razlicitim dresovima bezimenog kluba, cesto promicao gradskim ulicama i okolnim cestama. Hoce li Mostar ponovo dobiti jedan ili vise biciklistickih klubova? A vrijeme je da se i u ovom gradu ponovo okrecu pedala na sportskim biciklima...
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

14

Monday, February 13th 2006, 7:43am

KOSORSKA CUPRIJA (Zlatno zeljezo)

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Danilo Maric u svojoj autobiografiji.


Kosorsku cupriju gradili su Rimljani u trecem vijeku. Remek djelo je toga vremena. Kameni lukovi su ljepotice kojima nisam prestajao da se divim, kao dijete ali i kasnije kad je vec bila srusena. (Nijemci su je srusili pri povlacenju u januaru 1945. godine). U djetinjstvu sam svaki dan prelazio preko nje dva puta. Nizvodno od nje, trougao izmedju Bune i Bunice, oko 60 dunuma oranice, nasa je zemlja, Marica bara, na njoj smo provodili gotovo sve dane, pa i one ratne.

O Kosorskoj cupriji slusao sam mnoge price, cak i one koje su doprle iz vremena gradnje. U nju je, u malter kojim je zidana, tvrdili su pripovijedaci, ugradjeno na tovare kokosijih jaja. Mnogo puta sam zagledao taj malter, narocito kada sam vec bio inzenjer i znao vise o materijalima, i uvijek se cudio njegovoj tvrdoci i zilavosti istovremeno, sto je kod prirodnih materijala veoma rijedak slucaj. Taj malter ne lici ni na jedan drugi. Neobicno je tanak za zidove koje cini. Price su govorile da je u njega ugradjeno zlato. U ovo sam vjerovao dok sam bio dijete, kasnije nisam, ali sam jos kasnije, oko 1970. godine shvatio tu pozlacenost, potvrdio potku iz price.

U trecem vijeku, ako se broji po Hristu, kada je gradjena Kosorska cuprija, zeljezo je bilo skuplje od zlata. Zlato je mekano za oruzje i orudje - zbog toga. Kad je osvajac stigao do Vavilona, Vavilonci su pred imperatora iznijeli najvrijednije sto su imali, oko 60 kilograma zeljeza, ostala je i ta prica. Otprilike toliko je zeljeza ugradjeno i u Kosorsku cupriju, u formi klamfa, kojim su graditelji povezali klesana kamenja. Ja sam ih izvadio 3, jedna je ostala u stanu kad sam izbjegao pred ratom 1992. godine. Jednu sam poklonio mostarskom muzeju, i ta je, pretpostavljam, u zivotu. Jednu sam, 1970. godine, u laboratoriji “Soko” u Mostaru, podvrgao fizickom i hemijskom ispitivanju. O tome sam napisao naucni rad, rukopis sam dao takodje u Muzej za list koji su bili pokrenuli, nije objavljen, a kopije su ostale u stanu. Zelio sam dokazati tehnologiju kojom je dobiveno zeljezo, postavio sam hipotezu o zaboravljenoj tehnologiji, mnogoputnog gnjecenja, iz cega ce kasnije nastati poznato pudlovanje.

Ova prica se nasla u mojoj autobiografiji u nadi da ce potaci nekog buduceg istrazivaca. Po sjecanju od prije 30 godina, evo nekih podataka. (Ovo zeljezo je vrsnik cuvenog zeljeznog stuba u Njudelhiju, debljine pola metra i visine 16 metara. Poznat po tome sto ne hrdja). Kosorske klamfe imaju oksida oko 7 mikrona, (0,007 milimetara). Za ovako tanku hrdju mogu biti dva objasnjenja. Hemijski sastav, (danas se legiranjem postize nehrdjanje). Stalna temperatura i vlaga, (bez dodira sa vazduhom). Sumpora i fosfora je zacudjujuce malo, dosta manje od savremenih normativa za najkvalitetnije celike. Ugljenika takodje je malo, a poznato je da zeljezo hrdja sa malo ugljenika, ali i ne hrdja sa premalo, kao sto je ovdje slucaj. Klamfe su priblizno dimenzija: duzina 160mm, sirina 20mm, debljina 4mm. Porubi: visina 15mm, debljina - trapez 4mm puta 8mm.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

15

Monday, February 13th 2006, 7:46am

*Bingovica je originalno dodala tekst koji slijedi:

".......Prva dzamija podignuta je u Mostaru, po navodu Celebijinom, vec 1473. godine, dakle u prvim godinama razvijanja varosi. Danas se ne zna tacno gdje je ona bila sazidana; Celebija kaze suvise opcenito, da je bila negdje "u carsiji", a carsija je u XVII vijeku, kad je on pisao, bila vec mnogo razvijena i sa vise dzamija. U XVI vijeku, 1507/08. sagradjena je Sinan-pashina dzamija kod Oficirske kasarne, a 1557. god. podigao je novu dzamiju Hadzi Mehmed-beg Karadjoz, koja se nalazi u glavnoj carsiji i koja je do sad najveca i najljepsa dzamija Mostara. Ona po svojoj arhitekturi i vitkim skladnim linijama pretstavlja umjetnicko djelo nesumnjive vrijednosti.Uz Stari most, kao njegov savremenik, ova dzamija je znacajan spomenik Sulejmanove Turske i njene vrijednosti. Poslije toga, u XVII vijeku, pocinje podizanje veceg broja novih, vecinom mahalskih dzamija. 1606. godine sazidana je Defterdarova dzamija u kazaskoj carsiji; zatim 1617. god., u blizini stare cuprije, Koske-Mehmed-pashina damija sa svojim snaznim stubovima; 1634.god. Ibrahim-agina dzamija dovrsena je i ukrasena geometrijskim crtezima. Od mezdzida najvazniji je bio Hadzi Alijagin, prema Ahmed-efendinoj cesmi (podignutoj 1661. god.), sagradjen jos 1607. Nevesinjac Ibrahim ef. Roznamedzija, koji je tridesetih godina XVII vijeka imao mnogo uticaja u Carigradu (umro 1638.), podigao je u Mostaru jednu dzamiju i jednu medresu...."

Vladimir Corovic "Mostar" , izdanje iz 1933.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

16

Monday, February 13th 2006, 7:48am

DJECACI KAO PTICE

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta".
Uz donatorsku podrsku Evropske unije i u tirazu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz stampe je izasla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo vise autora ciji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinovic, dok su recenzenti bili priznati sportski strucnjaci prof. dr Hamid Sose, prof. Zeljko Dzeba, prof. Enver Novakovic i Mile Knezovic. Najveca vrijednost ove knjige, posvecene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodisnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobodjena politickih, ideoloskih i drugih konotacija, te prozeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglasava i Hamid Sose.
Ovaj tekst se bavi istorijatom skokova u Mostaru.



Najstariji tragovi o skokovima u vodu pronadjeni su na etruscanskom reljefu otkrivenom u Tarkini u VI vijeku. Medjutim, prvi pisani podaci o skokovima u vodu datiraju iz srednjeg vijeka. Njih je u svojoj knjizi "Colymbetes" 1538. godine opisao V. Vinman. Tada se skakalo s mostova u Konstanci i Bazelu.

Medjutim, na juznoslovenskim prostorima prije nego igdje kroz vazduh do vode letjelo se u Mostaru. Prvi skakaci u Neretvu su se otiskivali jos 1566. godine, dakle nakon sto je sagradjen Stari most. O tome je prve biljeske ostavio 1664. godine znameniti turski putopisac i historicar Evlija Celebija. On je, izmedju ostalog, napisao:
"Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeci u pomenutom cardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca sehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrce i skoce s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice praveci svaki od njih neku posebnu akrobaciju.
Jedni skacu strmoglav, drugi sjedeci ala turka, a neki opet skacu u vodu udvoje, utroje i odmah srecno izlaze na obalu uspinjuci se uza stijene, i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove vezira i prvaka... Zaista je velika smjelost da sitna djeca skacu u takvu rijeku."

Pretpostavlja se da se skakalo cak sa skela Starog mosta, dakle tokom gradnje tog velicanstvenog arhitektonskog ostvarenja. Ima, medjutim, predznaka da se u Mostaru pocelo skakati u vodu, tacnije u Neretvu, mnogo ranije. Cak prije nego igdje drugdje. Ta prica zasniva se na postojanju "lancanog" mosta, koji je dvije obale rijeke spajao, kako se pretpostavlja, vec od 1440. godine. Medjutim, malo naselje, buduci grad Mostar, na ovom prostoru se prvi put spominje tek 1452. i te godine se, u jednoj pisanoj ispravi, navodi postojanje drvenog mosta sa lancima.

Za vrijeme turske vladavine ovim krajevima, prema misljenju historicara sporta Sefika Pasica, sportovi na vodi u Mostaru su bili vrlo popularni. Tu misli i na skokove u vodu, t.j. Neretvu. On je takav zakljucak izvodio iz naziva mnogih pecina-stijena s kojih se djeca i odrasli i danas tokom ljeta otiskuju u talase plahovite rijeke. To su Besa, Duradzik, Karpuza, Pipun, Veliki i Mali dzinovac, Veliki i Mali djeriz, Gvozden, Zelenika, Jastreb, Musala, Sloboda... Imena vecinom turskog porijekla. Mamutske skakaonice u vodu - Neretvu su i kule i druge zgrade sto se naslanjaju na Stari most. To se, takodje, moze reci i za ostale gradske mostove. Prvo je to bio onaj zeljezni s imenom Cara Franje Josipa, sagradjen 1882. godine, pa njegov nasljednik podignut 1936. poslije nazvan Titov. Zatim tu su Lucki (1913.) i Carinski most (1917.).

I pjesnik Aleksa Santic je u svojoj "Neretvi" (1912.) opjevao hrabre skakace u vodu: "Neretva se lomi, a s visokih kuka/ Naga djeca skacu i vikom se kuplju..."

I jedan ovovremeni reporter s odusevljenjem je kazivao o mostarskim "ikarima": "U Mostaru je covik bio tica. I svaka je tica imala svoj stil. Jedne su letjele rasirenih, a druge skupljenih krila, jedne su se rusile kosije, poput lastavica, druge su padale gotovo okomito poput kamena. Revija tijela, zracno manekenstvo."

Takmicenja u skokovima u vodu sa mostarskih mostova, narocito onog najstarijeg, koji podsjeca na "bijelog galeba s krilima razapetim na obje obale rijeke", dobijaju puni zamah tek nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata (1945.). Tradicija ovih letova zivi, dakle, vec 430 godina!

Skokovi su se izvodili, tako reci, svaki dan od ranog proljeca do kasne jeseni, posebno na zahtjev turista.

To je, ocigledno, odavnina specifican sport mostarskih djecaka i mladica. On je, naravno, po mnogo cemu jedinstven. Tradicionalna ljetna takmicenja u posljednjih dvadesetak godina okupljala su aktere-letace i iz drugih krajeva nekadasnje drzave.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

17

Monday, February 13th 2006, 7:49am

Mostar je, 1990. godine, opet prvi na juznoslovenskim prostorima bio domacin svojevrsnog medjunarodnog nadmetanja. Ono se smatra nezvanicnim svjetskim prvenstvom u visinskim skokovima u vodu. Ta revija organizovana je po uzoru na turneju skijaskih skakaca. Ima naziv "Kup del Mondo". Organizator joj je FEDEMAR - Medjunarodna organizacija za sportove na vodi koji nisu u olimpijskom programu. Sto je grad na Neretvi 1990. bio, i sto ce ponovo biti, domacin te svjetske priredbe skakaca u vodu najzasluzniji je, prije svih, profesor Vitorio Zaneti iz Italije. I njegov zemljak Klaus Dibiasi. On je, uzgred receno, jedan od najpoznatijih skakaca u vodu na Zemlji. Dibiasi je ucesnik cetiri Olimpijade, od 1964. do 1976. I na svakoj je osvoji medalje: tri zlatne u skokovima sa tornja, a srebrne u toj disciplini i u skokovima sa daske. Bio je i svjetski sampion u tzv. figurativnim skokovima u vodu.

Prvi "Kup del Mondo" u Mostaru 1990. godine, kada se letjelo sa Starog mosta, okupio je skakace iz Amerike, Kanade, Italije, Engleske, Meksika (poznati po odvaznim letovima sa hridina Akapulka u morske talase) i Jugoslavije. Za "domacu" reprezentaciju takmicila su se i dvojica Mostaraca - Jadranko Fink i Semir Drocic, a selektor ekipe bio je nas najpoznatiji skakac Emir Balic. Letaci iz grada na Neretvi su, zatim, imali nastupe u "Kupu del Mondo" i u drugim zemljama. Godine 1994, na Svjetskom kupu u Italiji Benaid Kalajdzic je osvjetlao obraz mostarskih skakaca. Osvojio je izvanredno 11. mjesto.

Svako vrijeme i svaka generacija iznjedrili su po nekoliko vrhunskih skakaca. Najcjenjeniji i najcuveniji je, nesumnjivo, Emir Balic. U davno doba, tokom turske vladavine, kao vrstan skakac pominje se izvjesni Salko Orucevic. Kada je i Mostar bio u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, medju najzapazenije "letace" smatraju se Ilija Pjanic i Muso Hadzimusic. Izmedju dva svjetska rata kao najcjenjeniji skakaci bili su, izmedju ostalih, Veljko Djedovic, Nazif Sefic, Aziz Koluder, Joca Golubovic, Svetko Simic i Huso Miseljic.

Od svrsetka Drugog svjetskog rata (1945.) na ovamo stizale su u talasima nove generacije hrabrih letaca sa mostova. Jedni su se specijalizirali za skokove na glavu, a drugi na noge. Mnogi su, medjutim, vjestinu iskusavali u obje discipline. Visoku tehniku i harmonicnost, sa odrazom i uronjenjem dostigli su brojni letaci. Ipak, Emira Balica, trinaest puta pobjednika u skoku na glavu, niko za dugo nece zasjeniti. Duga je, ipak, kolona onih vrhunskih letaca sa Starog mosta. Pomenimo ih bar nekoliko: Mugdim Sefic, Sekula Mucibabic, Nenad Nedja Seseljevic, Mugdim Guzin, Branko Vreca, Dragan Zovko, Jovo Racic, Husnija Balic, Nedja Milivojevic, Jadranko Fink, Goran Fink, Marko Zovko, Mate Zelenika, Alija Ajanic, Semir Drocic, Mirsad Pasic, Senad Drljevic, Mirza Bijavica, Tahir Delic i drugi. Bilo je i odvaznih djevojaka koje su skakale sa Starog mosta. Ostale su upamcene Seka Vaskovic, Zijada Demirovic Humo i Paulina Seseljevic. Vlado Cvitanovic je, pak, izveo najkomplikovaniji i najspektakularniji skok. Bio je to uzvratni skok na glavu od jednog i po salta (1,5 okret).

Specificni uslovi - visina skakaonice, brzina i plicina rijeke (s podvodnim stijenama, grebenima) - stvorili su i odgovarajuce vrste i stilove skokova. To je, opet, prouzrocilo i svojevrsne kriterije za vrednovanje-ocjenjivanje tehnike - ljepote i harmonicnosti skoka. Za svaki skok svaki sudija ima na raspolaganju 10 bodova. Oni se dodjeljuju zavisno od kvaliteta skoka. Sve ocjene se zbrajaju i tako dobija konacan rezultat, pa prema tome i redosljed takmicara.

Kod skakaca na glavu ocjenjuje se, u prvom redu, tehnika leta kroz vazduh i uronjenje u vodu. Oni nastoje da urone u vodu sto manje, a to se postize tzv. strapom. "Lasta" se smatra najprivlacnijim i najcjenjenijim stilom. Skakac leti kao ptica i sunovracuje se u vodu. Prilikom odraza zabaci ruke i onda ih priljubi uz tijelo. Stil "avion" je slican "lasti", ali rukama u odrucenju pod uglom od 90 stupnjeva u odnosu na tijelo. "Prevoj" je stil kada skakac u letu savije tijelo u kukovima, noge i ruke opruzi da prstima ruku dodiruje nozne prste, a zatim trzajem izbacuje noge iznad tijela.

Kod skokova na noge ocjenjuje se, u prvom redu, sigurnost leta kroz vazduh. To su polozaj tijela od faze odraza do uronjenja u vodu. Prilikom "slijetanja" na povrsinu rijeke skakac nastoji da izbaci sto manje vode, zapravo da bude sto manje prskanja. Za to je udomacena izreka "dobro stulio". Sklupceni skakac, gdje brada dodiruje koljena zgrcenih nogu, koje obuhvati rukama ispod koljena - taj skok se naziva "cupica". "Mertek" je stil kada skakac od odraza do uronjenja leti prema vodi ukrucenog tijela. Ti nazivi imaju porijeklo u turskom jeziku.
Primjerice, mertek je greda, balvan, direk. Ta imena, takodje govore koliko je duga tradicija skokova u Neretvu, po nekima od 1435. godine.

O hrabrim letacima sa Starog mosta u Neretvu snimljeno je nekoliko dokumentarnih filmova. Najpoznatiji je pod imenom "Djecak i most". Ovo ostvarenje na celuloidnoj traci dobilo je nagradu za kameru na Svjetskom festivalu dokumentarnog i TV filma u Londonu 1971. godine. I ne samo to. Film "Djecak i most" dobio je pocasno mjesto u Olimpijskom muzeju u Londonu. Ima tu viseznacne simbolike. Svajcarska je kolijevka prvih zvanicno zapisanih skokova u vodu, a film posjetiocima tog reprezentativnog, jedinstvenog muzeja kazuje o jednom specificnom sportu najduze odrzanom u Mostaru. I film "Admiral" je svojevrsno svjedocanstvo o hrabrim mostarskim "ikarima" sa Starog mosta. Oni su bili tema, takodje, i mnogih diplomskih i onih radova studenata fakulteta za fizicko vaspitanje... Mostar je 1958. godine dobio lijep olimpijski bazen sa skakaonicama - za letove s tornja i daske. Ipak, tzv. figurativni skokovi tu nisu uhvatili korijene. A, ko zna, mozda ce se to dogoditi u buducem vremenu.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

18

Monday, February 13th 2006, 7:50am

MOST NA MUSALI

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi napisao je Zlatko Serdarevic, a objavljen je u aprilu 1997. godine.


Prvi pomen o potrebi izgradnje jos jednog mosta u Mostaru, pored Velike cuprije odnosno Mosta Sulejmana Velicanstvenog ili kasnije nazvanog Stari most, nalazimo u mazbati (pismenoj odluci) Vilajetske skupstine u Sarajevu iz 1870. godine. U njoj hercegovacki zastupnici insistiraju da se dozvoli izgradnja cuprije preko Neretve kako bi se rasteretio postojeci Stari most. Zahtjev je povoljno rjesen, uskoro je nabavljena celicna konstrukcija i otpoceli su radovi na mjestu gdje je zavrsavala Musala koja je bila u sklopu Jahja-hodzine dzamije. Turske vlasti su pripremile i nekoliko kamenih kvadera, ali je vjerovatno Hercegovacki ustanak iz 1875. godine poremetio planove tako da su radovi obustavljeni. Iako su Turci bili veoma zainteresovani za ovaj komunikacijski i starteski vazan objekat, oni ga nikad nisu realizovali.

Ono sto nije ucinila jedna okupaciona uprava, uradila je druga. Naime, Austro-Ugarska monarhija odmah je bila zivo zainteresovana za izgradnju mosta na Musali jer je kolski prelaz preko Starog mosta bio limitiran visokim nagibom, sirinom, nezgodnim prilazom i, naravno, ogranicenom nosivoscu. Most na Musali je u prvoj fazi (1887.) napravljen tako sto je celicna konstrukcija postavljena na dva nosaca ozidana od zatecenog kamena. Osnovna mostna konstrukcija imala je raspon od oko 32 m sa sirinom od 6 m. Ostatak raspona do obala koji se morao premostiti sacinjen je od drvene konstrukcije oslonjene na podzidnim drvenim stubovima.

Mostu je dato ime FRANC JOZEF BRUCKE, a na obje strane celicnih bocnih strana su postavljene ljevane ploce sa navedenim tekstom.
Godine 1889. preko mosta je prevedena vodovodna cijev cime je omoguceno obilnije snabdijevanje lijeve obale vodom.

Odlaskom Austro-Ugarske i uspostavom Kraljevine dolazi do ponovne izgradnje novog mosta na toj lokaciji. Februara 1935. godine zapocinju radovi na podizanju armirano-betonskog mosta. Da bi se dislocirala vodovodna cijev i omogucio prelaz pjesacima napravljen je improvizirani drveni most sirine 4 m na koga se ulazilo kod Banje, a izlazilo u Kalajdzica sokak. Projektant je inz. Zezelj iz Beograda, a most je zavrsen 7. juna 1936. godine. Kod Banje je postavljena ploca sa natpisom MOST KRALJA PETRA. Iza rata preimenovan je u MOST MARSALA TITA. Raspon nosivog luka iznosio je oko 53 m. Most je srusen u noci izmedju 29. i 30. maja 1992. godine.

Na mjestu srusenog betonskog mosta, donacijom SAD 1993. godine izgradjen je most od celicne konstrukcije. Iste godine, ovaj most je srusen, a po zavrsetku sukoba u Mostaru, pristupilo se izgradnji novog mosta. Radovi su zavrseni 12. septembra 1994. godine. Sastoji se od duple Bejli konstrukcije, nosivost mu je 60 tona, a sagradila ga je, kao poklon britanskog naroda, 36. inzenjerska regimenta Kraljevske inzenjerije i Inzenjerska ceta Spanskog bataljona iz sastava UNPROFOR-a.

*U skorije vrijeme "Bejli" most je zamijenjen betonskim mostom, izgledom identicnom onom istom betonskom mostu sagradjenom 1936. godine.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

19

Monday, February 13th 2006, 7:53am

BERNARD LAJHNER STIZE S LOPTOM

*NAPOMENA: Tekst koji slijedi je iz knjige "Mostar - kolijevka sporta".
Uz donatorsku podrsku Evropske unije i u tirazu od 1000 primjeraka, 1996. godine iz stampe je izasla knjiga “Mostar - kolijevka sporta” koja popunjava veliku prazninu u oskudnoj sportskoj literaturi. Knjiga je djelo vise autora ciji je rad koordinirao poznati sportski novinar Dragan Miladinovic, dok su recenzenti bili priznati sportski strucnjaci prof. dr Hamid Sose, prof. Zeljko Dzeba, prof. Enver Novakovic i Mile Knezovic. Najveca vrijednost ove knjige, posvecene prvom vijeku organizovanog sportskog pokreta u gradu na Neretvi i stogodisnjici modernih Olimpijskih igara je da je oslobodjena politickih, ideoloskih i drugih konotacija, te prozeta jedino sportskim duhom, kako to u recenziji naglasava i Hamid Sose.
Ovaj tekst se bavi istorijatom fudbala u Mostaru.



Fudbal ima svoje korijene u raznim igrama loptom koje su se vremenom udaljile. Igre loptom, u stvari nekim okruglim predmetom, prikazani su na raznim crtezima, kamenim plocama, kipovima i dr. iz razlicitih historijskih epoha. Historijski gledano, u razvoju fudbalske igre postoje dvije faze. U prvoj su razne praigre o kojima svjedoci oskudna likovna dokumentacija starih Kineza, Grka i Rimljana. Tu su jos i zapisi u razlicitim analizama i ostalim dokumentima koji obradjuju razvoj igara slicnih fudbalskoj. Iz tog je uocljivo da su u opisanim igrama sadrzani i odredjeni elementi igranja lopte (loptanja) nogama.

Druga faza razvoja fudbalske igre datira od 1863. godine. Te godine ona se odvojila od zajednickog pretka i udaljila od ragbija i postala samostalna sportska igra. Njena kolijevka je engleski grad Ragbi.

Prva pojava fudbala na juznoslovenskim prostorima najtjesnije je skopcana za prof. dr. Franju Bucara. On je 1893. godine u Zagrebu, nakon studija na Centralnom gimnastickom institutu u Stokholmu - Svedska, upoznao javnost s igrom zvanom "football". Igralo se najprije u "Hrvatskom Sokolu", a od 1903. u HASK-u, koji je osnovan te godine.

I upravo te, 1903. godine u Mostaru je, prije nego igdje drugdje u Bosni i Hercegovini, zaskakutala prva fudbalska lopta. Nju je, kao poklon svojim sinovima Alfredu i Oskaru, iz Budimpeste donio Bernard Lajhner i njihovi vrsnjaci loptali su nogama. Istina, sto je i razumljivo, nisu znali pravila, niti su bili vjesti u novoj igri. Ali, oni su se, ipak, igrali. U prvo vrijeme to je bio "mrtvi fudbal". Igrale su ga dvije ekipe, nekad cas samo sa pojedinim loptacem, ali naravno i po nekoliko, zavisno od broja prisutnih i zainteresovanih djaka i momaka. Takvi "timovi" bi se rasporedili na dvije strane, stali na dogoverenu liniju (sto je ovisilo od velicine, odnosno povrsine terena) i okrenuli jedni prema drugima. Tada bi pocinjala "utakmica". Naizmjenicno se lopta sutirala nogom prema suparnickoj strani. "Pravilo" je bilo loptu odbiti sto dalje, s ciljem da ona predje liniju takmaca na drugoj strani. Ko bi u tome bio uspjesniji, smatrao se pobjednikom.

Mladi Mostarci takmicili su se i po "pravilu": ko ce snaznije, efektnije i dalje sutnuti loptu. Onaj ko je u tome bio uspjesniji, smatran je kvalitetnijim igracem. Ta nadmetanja golobradih djecaka cesto su, na livadi kod Sjevernog logora, posmatrali i neki austrijski vojnici, porijeklom Madjari (Ugari). Kako su oni bili znalci loptanja, uhvatili bi se u igru s mladim Mostarcima i ucili ih nekim tajnama baratanja loptom. Prema sjecanju Oskara Lajhnera, njihovi prvi treneri, ti vojnici bili su izvjesni Nadj i Mano. Domacini su se provjeravali u susretima sa vojnickim ekipama, ali cesce medjusobno. Isti izvor tvrdi da su u prvom "gradskom" timu nastupili: Gotfrid, Molnar (za koga se kaze da je bio i prvak u macevanju i kapiten mostarske ekipe), Marcel, Merdzo, Filo, Himlaufer, Mesihovic, Nazecic, Mano, Nadj.

U Mostaru se, istovremeno, stvaraju mnogi "divlji klubovi", oni nezvanicni. Oni igraju medjusobno utakmice. To se dogadja pretezno preko ljeta, za vrijeme skolskog raspusta. Novi sport, ovaj fudbalski, narocito postaje omiljen medju srednjoskolcima, a prije svih medju gimnazijalcima. To potvrdjuje i naziv prvog kluba "Djacki sportski klub", najvjerovatnije takodjer "divlji". On se, navodno, pojavio na sceni 1905. godine. Kasnije je promijenio ime u "Gimnazijalni klub - Zrinjski". To je u svojoj "Povjesti sporta u Jugoslaviji" (1977.) objelodanio prof. Zivko Radan. On se pri tome koristio podacima iznesenim na Savjetovanju o pocecima modernog sportskog pokreta u nasim krajevima (Beograd, 8. i 9. decembar 1972. godine). Izvor mu je zapravo, bio referat Sefika Pasica iz Mostara pod naslovom "Fizicka kultura, klubovi, drustva i organizacije Hercegovine do 1914." U orginalu tog referata, medjutim, doslovno pise: " ... Hrvatska radnicka zadruga ... osniva svoj klub -"Hrvatski radnicki omladinski sportski klub" (HROSK) ... Iz ovog kluba odvaja se grupa mladica i 1912. godine formiraju "Hrvatski sportski klub Zrinjski". Sta je, u stvari, tacno to ce trebati da utvrde istrazivaci istorije mostarskog sporta.

MosHer

Intermediate

  • "MosHer" started this thread

Posts: 555

Location: U.S. of A.

Occupation: Javni Agent MO-088

20

Monday, February 13th 2006, 7:54am

Kada je u Mostaru odigrana prva zvanicna fudbalska utakmica? I o tome postoje razliciti podaci. Oni se zasnivaju na izblijedjelim sjecanjima i pretpostavkama. S obzirom da se kao prvi protivnik i gost lokalnog "Djackog sportskog kluba" pretezno pominje Srednjoskolski sportski klub "Osman" iz Sarajeva, kao vjerovatna godina moze se uzeti 1911. Te godine, mjeseca februara, u Splitu je naime osnovan "Hajduk". A ovaj klub je tada pozvao "u goste sarajevske igrace" i njihovu ekipu na plakatima oznacio kao "Osman". Mladicima iz Sarajeva dopalo se to ime pa je tako nastao prvi nogometni klub u Bosni i Hercegovini. Na povratku iz Splita, "Osman" je u Mostaru odmjerio snage s domacim "Djackim sportskim klubom" i to dva puta.
Prvog dana Mostarci su ubjedljivo trijumfovali - 3:0, a drugog dana porazeni - 1:2.

Jesu li tada za mostarski tim igrali: Malenica, Nadj, Pehlivanovic, A. Lajhner, Pavic, Kovacevic, Smit, Mano, O. Lajhner, Marcel, Nazecic, Mesihovic, Vuckovic i Culajevic? I to, na zalost, jos nije rasvjetljeno!?

Kao ucitelj-trener pionira fudbalske igre u gradu na Neretvi najcesce se pominje Stjepan pl. Kustreba. Taj covjek je od 1906. do 1909. godine bio ucitelj gombanja (gimnastike) na Velikoj gimnaziji (to je i 1913./1914. i 1918./1919.) i u drustvu "Hrvatski Sokol". Nije, medjutim, iskljucena mogucnost da su mostarske fudbalere novoj igri poucavali i Viktor Bek i Vladimir Novak, koji su takodje bili strucnjaci-nastavnici gombanja u Gimnaziji i sokolskoj organizaciji. Prvi je u Mostar stigao jos 1903. godine, a drugi nekoliko godina poslije.

Prvi zvanicni, to jeste registrovani klubovi u gradu na Neretvi osnovani su, sto je nepobitna cinjenica, tek nakon svrsetka Prvog svjetskog rata, pocevsi od 1919. godine. Na to ukazuju i ovi podaci. Sarajevski podsavez (pokrivao Sarajevo, Mostar, Derventu i Doboj) na svom popisu imao je samo osam klubova. Oni su bili u sluzbenoj evidenciji klubova uclanjenih u Jugoslovenski nogometni savez, u prvoj godini njegovog postojanja (JNS je osnovan u Zagrebu 15. aprila 1919. godine).

Te, 1919. godine Mostar je, najzad, dobio prvi zvanicni fudbalski klub.
On je nazvan "JSK - Jugoslovenski sport klub". Medju incijatorima njegovog osnivanja pominju se i Oskar Lajhner, Ivo Coric (rodjen 1899.), Edo Novak, Rudolf Brozovic, Rade Aleksic, Uros Marinovic, Dinko Doder, Mladen Kujundzic, Josko Lajnveber. Prvi predsjednik je bio Pista Harami. U prvom upravnom odboru bili su i Smailaga Cemalovic, Josko Kon, Rade Aleksic, Ljubenko Lajnveber.

JSK je, na premijernoj utakmici, ugostio capljinskog "Uskoka" i njegovu mrezu izresetao u pravom smislu rijeci. To svjedoci rezultat od 19:0! U to vrijeme dres toga kluba nosili su Sic, M. Suton, E. Novak, Spremo, Marasek, Jukic, Lajnveber, N. Novak, O. Lajhner, K. Smit, I. Coric, zatim Kalajdzic, Janjic, Gajer i drugi. JSK se susretao i sa tada slavnim klubovima iz Zagreba - HASK i Beograda - BSK i Jugoslavija. Godine 1923. bio je finalista prvenstva Mostara, a 1924. godine akter zavrsnice lokalnog "olimpijskog" turnira , posvecenog Olimpijskim igrama u Parizu. S uspjehom se takmicio i u prvenstvu Hercegovine.

Fudbalski JSK je prestao s djelovanjem 1941, a njegov dalji rad zabranjen je 1945. Radjali su se jos neki klubovi, ali su oni bili kratkog vijeka ili "divlji".

HSK "Zrinjski" postoji, kao zvanicno registrovani klub, od 1922. godine, a nastao je od prijasnjeg kluba "Velebit". Vec naredne godine postaje prvak Mostara, u finalu savladavsi JSK s 1:0. I 1924. godine novi uspjeh i trijumf u konkurenciji lokalnih rivala. Ovog puta "Zrinjevci" su bili pobjednici "olimpijskog" turnira. Do trofeja su stigli prisilivsi na predaju RSK "Velez" - 3:0. U to vrijeme ekipu HSK "Zrinjski" sacinjavali su: Milivoj Smoljan, Vjekoslav Vrancic, Kazmir Vlaho, Zivo Bebek, Rudi Janjusic, Husein Hadziomerovic, Pero Golic, Mijo Milicevic, Muhamed Omeragic, Avgust Kucinovic i Franjo Stimac.

Godine 1927./28. "Zrinjevci" su igrali u prvenstvu Hercegovine, u ligi s jos pet klubova s ove teritorije. Biljeze lijepe uspjehe na turnirima "Jadrana" u Mostaru 1930. (finalisti, ali odlucujuca utakmica nije zavrsena) i u Splitu 1935. godine kada pobjedjuju oba protivnika - RSK "Split" i "Dalmatinac". Osvajaju prvo mjesto i na mostarskom turniru 1938. godine. HSK "Zrinjski" je odigrao niz prijateljskih utakmica i s najpoznatijim klubovima u drzavi: sarajevskim SASK-om, zagrebackim "Gradjanskim" i splitskim "Hajdukom".

HSK "Zrinjski" je najvrijednije natjecateljske uspjehe ostvario tokom Drugog svjetskog rata. U dvije sezone je sudionik prvenstva Hrvatske.

Godine 1941. u Hrvatskom drzavnom razredu, najelitnijem nadmetanju ostvaruje pravi podvig. Bio je cetvrti u Ligi od devet clanova, igran samo jesenji dio. Godine 1942. je, takodjer, akter prvenstva Hrvatske, ali organiziranog po skupinama, ciji su se pobjednici borili za naslov prvaka. U tom razdoblju igrane su i prijateljske utakmice, pa i medjunarodne, protiv talijanske vojske (2:0). U vremenu od 1941. do 1945. godine dres "Zrinjevaca" nosili su Mirko Rebac Djuka, Alija Sestic, Marko Komljenovic, Remzija Duranovic, Slavko Dzeba, Grga Brajkovic, Haldun Leo Hrvic, Bera Komljenovic, Anto Rotim i Vice Mijan, kao i drugi. Za jedanaestoricu "svih vremena" smatra se, medjutim, ova ekipa: Mirko Rebac Djuka, Marko Komljenovic, Ivan Rebac (kapetan), Anto Rotim, Bera Komljenovic, Remzija Duranovic, Duje Vlak, Djoka Amerika Simic, Franjo Raro Novak, Mirko Buhac i Ivan Cana Sarac.

Kao predsjednici, i najcesce mecene, HSK "Zrinjski" upamceni su Misko Mikulic, Drago Turkalj, Blaz Blaska Sliskovic, Jaksa Milkovic. Medju trenerima nogometasa ovoga kluba pominju se Zlatko Stegner, Franjo Raro Novak i Ivo Coric.

Djelatnost HSK "Zrinjski" bila je zabranjena 1945. godine. Klub je obnovljen, poslije skoro pet decenija, ratne 1992. godine.
"Hrabrost je odbraniti sebe od drugog, a junastvo odbraniti drugog od sebe samog!"

E.P.P.: www.nasaknjiga.com [[2x]]

Thema bewerten